K. R.

Vršnjačko nasilje realnost, neophodne snažne mjere

"Kod nas u školi nema nasilja“ - rečenica, koja se često čuje među zaposlenima u obrazovnim ustanovama, jedna je od glavnih prepreka u borbi protiv nasilja među djecom. Kako je objavila Vlada, priručnik "Škola bez nasilja – ka sigurnom i podsticajnom okruženju za djecu“ jasno poručuje da je prvi korak ka prevenciji zapravo priznanje da je vršnjačko nasilje svakodnevna realnost, a što pokazuju primjeri u našem društvu.

"Ako škole prihvate postojanje vršnjačkog nasilja kao realnost, očekivalo bi se da to saznanje bude podsticaj za sprovođenje aktivnosti u cilju njegovog suzbijanja“, navodi se u priručniku koji donosi sveobuhvatan Program prevencije nasilja među djecom u školama.

Dok pilot faze ukazuju na česte mehanizme negiranja problema – posebno među zaposlenima – program naglašava važnost promjene pristupa od ličnog i individualnog reagovanja ka sistemskom, zasnovanom na pravilima i procedurama.

Program predviđa da nastavnici, umjesto da analiziraju pojedinačne slučajeve, reaguju u skladu sa prethodno dogovorenim pravilima.

"Time se smanjuje lični pritisak i odgovornost se raspoređuje na cijeli sistem. Program omogućava nastavnicima da pruže pomoć djeci koja trpe nasilje, ali i onima koja se ponašaju nasilno“, navodi se u priručniku. 

Jedna od metoda koja se primjenjuje u slučajevima nasilnog ponašanja je „time out“, odnosno privremeno udaljavanje učenika iz učionice.

"Ova mjera se koristi u posebnoj prostoriji, uz pismeno planiranje restitucije. Time out ne smije biti poistovjećen sa kažnjavanjem. Cilj nije kazna, već razvoj svijesti o neprihvatljivom ponašanju i plan za njegovo ispravljanje“, navodi se u priručniku. 

Program upozorava na moguće greške – kada učenici time out doživljavaju kao predah, kada ne postoji nadzor ili kada plan restitucije postane formalnost.

Prije pokretanja vaspitnih mjera, škole dogovaraju uvođenje procedura restitucije.

U pitanju je, pojašnjavaju, pokušaj da se šteta ili greška ispravi na konstruktivan način. Škola u tom procesu identifikuje i vanjske institucije koje mogu pomoći u složenijim slučajevima.

„Uspješnost primjene školskih postupaka zavisi od motivacije djece, zaposlenih i roditelja“, piše u dokumentu.

Program posebno naglašava važnost uključivanja roditelja, jer se vrijednosti i stavovi prema nasilju formiraju prije škole – u porodici.

Istraživanje sprovedeno 2011. pokazuje: da 34,4% djece navodi da ih roditelji uče da ćute i ignorišu nasilje, 31,1% da prijave nasilje odrasloj osobi u školi, 8,8% da zaštite žrtvu, 8,4% da uzvrate istom mjerom, a 6,7% da se obrate školskom policajcu.

„Roditeljima treba pomoći da reaguju na način koji pomaže svoj djeci, a ne da podstiču ćutanje ili osvetu“, predloženo je u ovom priručniku.

U okviru programa planirane su aktivnosti poput tematskih roditeljskih sastanaka, savjeta roditelja i uključivanja roditeljskih udruženja.