Luka Vlaisavljević

Perone se odjavio sa zlatom oko vrata: Kraj karijere jednog od najvećih

Dva šuta, dva gola. Jedan završni sprint. Posljednji dodir sa loptom. Jedan pogled ka semaforu. Kraj.

Kao da je čitav život Felipa Peronea, najdugovječnijeg španskog vaterpolo virtuoza, vodio ka toj sceni u Singapuru – rasprodati OCBC Akva centar, španski tim koji slavi novu titulu svjetskog prvaka, i on, sa brojem 10 na kapici, koji s osmijehom napušta bazen. U 39. godini, nakon 23 godine na najvišem nivou, jedan od najvećih u istoriji ove igre otišao je kako je i živio, graciozno, jednostavno, lider do samog kraja.

Prije nego što je posljednji put skočio u vodu, Perone je danima upijao stranice autobiografije Lija Kuan Jua, utemeljivača moderne singapurske države. Zanimalo ga je kako se gradi sistem, kako se gradi vizija, kako se vodi nacija – isti principi koje je on sprovodio u sportu. Njegova Španija nije bila najmoćnija, ali je bila najpametnija. I na kraju, najbolja.

U finalu Svjetskog prvenstva, 24. jula, Španija je savladala Mađarsku 15:13 u najefikasnijem finalu u istoriji takmičenja. Bila je to četvrta titula za "furiju", a za Peronea možda i najposebnija – druga pod španskom zastavom, ali prva u kojoj je znao da se oprašta.

U posljednjem napadu meča, pred 3.000 gledalaca, Perone je primio loptu, pogledao, izmakao čuvarima, i sa lakoćom pogodio mrežu. Pogledao u tribine, njegov bivši kapiten, a sad selektor David Martin je pokrio lice rukama i pogledao put gore. Znao je šta je uradio. Znao je da je gotovo.

"Ovo je stvarno bilo kao film“, rekao je poslije utakmice, "Tako sam srećan i ponosan na ekipu“.

Ali emocije nijesu čekale kraj. Već mjesecima je osjećao rastanak.

"Plakao sam posljednjih šest mjeseci svaki put kad bi mi saigrači uputili lijepe riječi“, priznao je.

"To su ljudi sa kojima sam provodio više vremena nego sa porodicom – zato mi je ovaj završetak uz njih bio zaista poseban“.

Nijesu samo Španci stajali i aplaudirali. I Mađari, ljuti rivali, prepoznali su veličinu trenutka. Vince Pal Vigvari je rekao:

"Vrijednije od svih medalja i uspjeha je to što svi prvo kažu kakav je on čovjek – to je zaista predivno“.

I nije bilo ni planirano da se ovako završi. Perone je prethodno odlučio da propusti Svjetski kup 2025. njegovo poslednje takmičenje. Onda je pozvao Martin, i zamolio ga za još jednu šansu. Još jedno ljeto. Još jedan turnir.

U Singapuru se pokazalo koliko je to bila ispravna odluka. Perone nije bio samo veteran – bio je sidro tima. U napadu je donosio smirenost, u odbrani čitao igru, u svakom tajm-autu davao sugestije. Bio je produžena ruka trenera, glas autoriteta, ali bez nametanja. Uloga vođe koja se ne uči – s njom se rađaš.

Njegovo nasljeđe već osjećaju mlađi igrači, poput Alvara Granadosa.

"Jedna od najljepših stvari koje mi je sport ikada dao jeste prijateljstvo i činjenica da sam četiri godine dijelio sobu sa njim“, rekao je.

"On nema ego, iako je jedan od najboljih svih vremena. Uvijek stavlja tim ispred sebe. Mnogo smo naučili od njega. On je nevjerovatno skroman, sjajan čovjek i pravi prijatelj“.

Perone je jasno rekao da se neće vraćati kao trener.

"Sto odsto sigurno“, naglasio je. Ne voli reflektore. Uvijek je birao rad iza kulisa, uticaj bez pompe, igru bez teatralnosti. A takvi obično ostanu najduže upamćeni.

Kad se voda u bazenu Singapura slegne, kad se reflektori ugase, kad medalje odu u vitrine, ostaće slika. Felipe Perone, na površini, raširenih ruku, dok mu saigrači skaču u bazen.

Ispod te površine – četvrt vijeka vaterpola, prijateljstava, pobjeda, i nasljeđa koje se ne mjeri samo golovima.

Ispraćen aplauzom, ispraćen ljubavlju, ispraćen poštovanjem. Kraj kakav zaslužuju samo najveći.