[ Izvor: rtcg.me, Objavio: I. P. ]

PODRŠKA S TRIBINA

"Topi" se navijačka euforija Crnogoraca

Tribine na našim sportskim terenima, kada igraju državni timovi, u posljednje vrijeme slabo su posjećene. Posljednji slučaj - rukometna utakmica između našeg i tima s Farskih ostrva.

Kao da se igralo na nekim dalekim crnogorskim ostrvima, a Farska ostrva osvojila su istorijski bod. Na stranu zaprepašćujući sportski rezultat, ne možemo da ne primijetimo da nema navijačke euforije iz 2007.

Nema čak ni elementarne podrške koja se donedavno podrazumijevala na utakmicama gdje igra državni tim. Posebno to prati rukometaše koji su sinoć bili u petom planu naših ljubitelja sporta, daleko iza utakmica fudbalske Lige šampiona, iza košarkaških evrokupova ili kup utakmice Budućnost-Rudar koja je bila puno posjećenija.

Svakako nije pomoglo ni igranje u dvorani Verde do koje se trenutno stiže teže nego Džalalabada, kao što ni ljetos protiv Hrvatske nije pomoglo minus 12 iz prvog meča i poklapanje sa otvaranjem mundijala. Konkretno ne pomaže ni sam rad tog saveza i dugogodišnje ruiniranje potencijala koji imamo, ali večeras je tema druga.

Šta se događa sa nacionalnim ponosom i zašto su borilišta poluprazna? Da li su se svi odjednom zasitili i ko je odlučio da tako bude? Rukometaši su u grotlu Bara rušili Češku, u Morači Njemačku i Švedsku, a kako je samo bilo u Baru protiv Srbije, u Nikšiću opet protiv Švedske, ubrzo potom dva pozorišta u tom istom Baru, oba protiv Rusije i nikad više.

Ali obožavane rukometašice, koje su preko 30 godina imale punu Moraču i toliko uspjeha posljednje tri godine se ne mogu načuditi, kao da neko namjerno bojkotuje. Sada idilična slika na mečevima Budućnost Voli, ali sve kreće od trijumfalnog plejofa ABA lige. Do marta smo morali pozivati ljude da dođu na Lokomotivu, Trento, bilo je poluprazno, a sad je u modi.

Fudbalska selekcija imala je najveći kult, ali protiv Litvanije 6.000 ljudi, protiv Srbije želi 60.000. Kod nas se očito dolazi zbog protivnika, a ne sopstvene reprezentacije, krvi svoje krvi, nego da se vide Runi, Pirlo, Ibrahimović, napravi neki selfi. Satelit i kladionice čine čuda, jedan pravi nered.

Novije generacije niti su služile vojsku, niti osjećaju bilo kakav dug prema domovini pa zašto bi se još mučili da navijaju. Za sada se još drži Nikšić kao svijetli primjer odnosa prema grbu, ali prava je šteta što već ovoliko prostorni i brojčano ograničeni moramo da se izborimo sa toliko fenomena stranih u savremenom svijetu.

Nebojša ŠOFRANAC, RTCG