Nikola Nikolić

Kad nema Saveza, nema ni rezultata, a tek ih neće biti...

Kada su 2011. godine Nikola Peković, Vlado Šćepanović, Goran Jeretin, Omar Kuk i mnogi drugi ispali sa Eurobasketa nakon startne pobjede nad Makedonijom i četiri vezana poraza od BiH, Hrvatske, Grčke i Finske, jasno i glasno je rečeno da je to neuspjeh.

Od specijalnog izvještača RTCG iz Tamperea

Malo blaža konstatacija se mogla upotrijebiti nakon dva trijumfa i tri poraza dvije godine kasnije u Sloveniji, kada su Tajris Rajs i drugovi ostali bez mjesta među 12 najboljih zbog poraza u dramama protiv Letonije i Litvanije.

Sada, kada je Crna Gora treći put u pet nastupa na evropskim prvenstvima stala u glavnoj fazi, može da se konstatuje da ništa više nije ni zaslužila zbog svega što je prethodilo dolasku u Tampere.

Institucionalna kriza, koja već dvije godine "drma" crnogorsku košarku, oštetila je i najzdravije tkivo - seniorske reprezentacije.

Košarkašice su zbog unutrašnjih trzavica i zakulisnih radnji prvi put na Eurobasket otišle bez strankinje, kao i bez još nekoliko igračica, i doživjele brodolom.

Nažalost, muke nisu zaobišle ni tim Boška Radovića. Tužno je bilo slušati i gledati da se praktično bez pozdrava od nastupa na Eurobasketu, samim tim vjerovatno i od reprezentacije, opraštaju njeni simboli - kapiten Bojan Dubljević i dugogodišnji lider tima Nikola Ivanović.

I Nemanja Radović je tražio slobodno ljeto pred selidbu na Tajvan, gdje će mu saigrač biti Marko Todorović, zbog privatnih razloga je otpao i Petar Popović, a povreda je bila jača od Dina Radončića.

Bar petorica od njih šestorice bi bili sigurni putnici na Eurobasket, gdje bi u slučaju da su se svi odazvali sigurno bilo mjesta i za Luku Bogavca i Fedor Žugić. Ovako su otpali i oni, jer su u NCAA, a zbog istog razloga na pripremama nije bilo Andrije Grbovića i njegovog doskorašnjeg saigrača iz SC Derbija i najveće nade crnogorske košarke, Davida Mirkovića.

Teško je tvrditi šta bi bilo da su četvorica američkih studenata bila u Radovićevom timu, ali je sigurno da bi Crna Gora imala znatno veću šansu da pobijedi Finsku i bila apsolutni favorit protiv Švedske (koju je jedino savladala u "Nokia areni" u Tampereu) i Velike Britanije.

A zašto ih nije bilo? Zato što Košarkaški savez Crne Gore, makar donedavno, praktično nije ni postojao. Dvocifren broj igrača kojih nema bi osjetila i selekcija SAD, a kamoli favoriti za medalje na ovom prvenstvu - Srbija, Njemačka, Turska, Grčka... U sličnoj situaciji kao Crna Gora je samo Francuska, ali ako ko ima ogroman izbor, onda je to Frederik Fotu.

Većine ovih igrača na Radovićevom spisku nije bilo zbog toga što nije imao ko da popriča ili sa njima ili sa njihovim poslodavcima. Olako se prešlo preko činjenice da nema Ivanovića, koji je više od deceniju bio vezivno tkivo reprezentacije, a dočekao je da mu navijači zvižde samo zbog toga što je iz Budućnosti otišao u Crvenu zvezdu, što sa nacionalnim timom nema ama baš nikakve veze.

Još jedno pitanje koje zahtijeva odgovor je zašto nema kvarteta iz NCAA, kada za Finsku, Španiju i Izrael nastupaju igrači iz američkih univerziteta? Njihovi savezi su odradili "domaći zadatak", zato su tu Miro Litl, Mario Sen-Superi i Etan Burg, a Bogavac i drugovi dane provode na treninzima.

Sve je to moglo da se riješi znatno drugačije, samo da je imao ko da pregovara i sa univerzitetima, ali i sa menadžerima i samim igračima.

Da stvar bude gora, novi naturalizovani košarkaš Kajl Olmen je stigao veoma kasno i prvi trening sa ekipom odradio 15 dana pred početak Eurobasketa. Kako su u međuvremenu "crveni" putovali u Grčku, Istanbul i Finsku, a odigrali i meč sa Izraelom, Olmen nije imao ni 10 treninga za upoznavanje sa novim saigračima prije duela sa Njemačkom na startu.

I tu je Savez "zakazao", a koliko su slabe pozicije KSCG u Fibi najbolje se vidjelo u Tampereu. Na svakom meču su "crveni" bili žrtve čudnih sudijskih odluka, a Nikola Vučević je bio jedina NBA zvijezda koja nije imala ama baš nikakvu zaštitu od arbitara. Naprotiv.

Kako je duel sa Britancima bio posljednji za Vučevića i Mihailovića nakon deceniju i po u reprezentaciji, pitanje je samo - šta dalje? Već krajem novembra su dueli sa Portugalom i Rumunijom na startu prve faze kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru, a svaki bod se prenosi u drugu. Ako u njoj uopšte bude Crne Gore...

Sa ovoliko igrača koji su se oprostili od reprezentacije, te bez četverca iz NCAA, i jedna pobjeda u prvom "prozoru" bi bila uspjeh. Pitanje je i ko će povesti ekipu u nove bitke, jer selektoru Radoviću ističe mandat i još se ne zna da li će Dragan Bokan htjeti da ga zadrži. Radović je nakon meča rekao da niko iz KSCG od februara, kada je izboren plasman na Eurobasket, nije ni porazgovarao sa njim da mu kaže da li ide ili ostaje.

Može da se raspravlja da li je selektor tokom šestogodišnjeg mandata mogao da odradi neke stvari bolje, ali je nakon sjajnih nastupa na prethodnom Eurobasketu i Svjetskom prvenstvu zaslužio makar da mu se neko obrati. Do sada je bio samo muk.

Šta god da odluči novi predsjednik KSCG, jasno je da ne bi trebalo očekivati rezultate kao u prethodnom periodu. Razlog je jednostavan - najbolji su otišli, njihovi nasljednici nisu na tom nivou, a tek su slabije generacije koje dolaze, o čemu govore očajni rezultati sve tri mlađe selekcije tokom ljeta u evropskoj B diviziji, na kojima su osvojili dva peta i jedno 12. mjesto.

Dugogodišnji nedostatak strategije i preveliki uticaj škola košarke, kojima je jedini cilj profit (čitaj članarina) i na čijim treninzima je često po 30 i više djece, uzima danak. I dugo će biti tako, dok se stvari ne promijene iz korijena. Zapravo, naglavačke.

A do tada nam ostaje da sanjamo neke nove vučeviće, ivanoviće, dubljeviće i ine...