N. N.

SJAJNI AMERIKANAC SE OPROSTIO OD NAVIJAČA

Peri: Teško je sve ovo napustiti, Crna Gora će uvijek biti u mom srcu

Otkada su košarkaši Crne Gore počeli da igraju zvanične utakmice, kroz nacionalni tim je prodefilovalo mnogo Amerikanaca.

Prvi, Omar Kuk, ostavio je neizbrisiv trag i bio pokretačka snaga ekipe u prvim godinama kod Duška Vujoševića i na Eurobasketu 2011. sa Dejanom Radonjićem. Tejlor Ročesti je bio akter onih nezaboravnih 10:0 u kvalifikacijama za naredni šampionat Starog kontinenta, na kojem je najbolji igrač bio Tajris Rajs.

Kasnije su za "crvene" igrali i Derik Nidam, Džavonte Grin i Džastin Kobs, ali niko nije u srcima navijača ostao kao Kendrik Peri.

To su mu pokazali i večeras, na oproštaju od naše publike, jer su prije i tokom meča sa Bugarskom više puta skandirali njegovo ime. Peri će se od dresa "crvenih" oprostiti za tri dana u Botevgradu, ali je večeras sa 18 poena bio jedan od najzaslužnijih za ubjedljivu pobjedu (85:62).

"Prije nego što budem pričao o utakmici, želim da kažem da sam izuzetno zahvalan na cijelom ovom iskustvu u nacionalnom timu. Nije bilo ništa manje od nevjerovatnog, sve ono što smo ostvarili u tri godine je bilo sjajno, sa mnogo uspona i padova, ali sa izvrsnom grupom momaka. Zauvijek sam dužan ne samo njima, već i Savezu i narodu Crne Gore. Ova država ima posebno mjesto u mom srcu, zato što mi je dozvoljeno da budem u ovoj poziciji", rekao je momak sa Floride, koji uskoro slavi 32. rođendan.

"Crveni" su u "Bemax areni" imali dosta uspona i padova, što moraju da izbjegnu u revanšu.

"Imali smo pravi pristup na početku utakmice, ali ovakve oscilacije mogu da se očekuju kad se samo četiri-pet dana pripremaš. Mislim da je ovo bio dobar meč kad pogledamo šta nam znači za budućnost, ali znamo da moramo neke stvari da 'naoštrimo' da bismo pobijedili u Bugarskoj".

Peri nije samo miljenik navijača zbog sjajnih igara, već i zbog toga što je više puta otvoreno, iz srca, pričao koliko mu znači dres Crne Gore. Zbog toga je objeručke prihvatio nadimak Perić, koji za tri dana ide u istoriju, a to mu neće biti nimalo lako.

"Kad se prisjećam puta i procesa, jeste malo paradoksalno da se opraštam. Stekao sam mnogo odličnih prijatelja i sjećanja ovdje, zauvijek ću ih njegovati. Kada pričam o Svjetskom prvenstvu na Filipinima, mom prvom Eurobasketu... Bio je to pakleno dobar put. Teško je sve to napustiti, ali sam iznuren fizički i psihički i bilo je vrijeme da se povučem, kako bih mogao da uživam u kasnim godinama svoje karijere. Otkada sam shvatio šta je evropska košašrka, bio mi je san da igram za nacionalni tim i srećan sam zbog svih strana koje su mi omogućile ovu šansu. Definitivno je ovo i sladak i gorak osjećaj", zaključio je čovjek koji je sa Unikahom za dvije sezone osvojio četiri trofeja, koliko i klub iz Malage za 45 godina postojanja prije toga.