Nikola Nikolić

BOJAN DUBLJEVIĆ OTVORENO O SVEMU

"Žao mi je što nisam uzeo medalju s Crnom Gorom, zamišljao sam ljepši kraj u Valensiji"

Dovoljno je pogledati listu uspjeha i priznanja sa Valensijom - jedina titula kluba iz "Fontete" u ACB ligi i MVP nagrada u finalu sa Realom te 2017. godine, dva pehara u Evrokupu u kojem je dva puta bio "Zvijezda u usponu", nacionalni Superkup, MVP finala šampionata Španije, prvi strijelac i skakač u istoriji kluba...

Sve to je uradio Bojan Dubljević, momak koji je svoj košarkaški put počeo dosta kasno, sa 14 godina. Brzo se probio do prvog tima nikšićkog Ibona, pa prešao u Budućnost, koja ga je godinu pozajmila Lovćenu, gdje je kod Miodraga Kadije zablistao kao 18-godišnjak.

Dvije godine ga je brusio Dejan Radonjić u najvećem crnogorskom klubu, a Valensija ga ugrabila 2012. godine. Niko tada nije smio ni da pomisli da će u jednom od najljepših gradova Evrope ostati 11 godina, postati idol, kapiten i živa legenda "taronhe". Niko, međutim, ni poslije više od decenije provedene u klubu jednog od najbogatijih Španaca, Huana Roiga, nije vjerovao da neće završiti karijeru u Valensiji.

I to se, međutim, dogodilo prošlog ljeta, kada je otišao u Zenit iz Sankt Peterburga.

"Lijepa priča je trajala 11 godina, ali svakoj priči dođe kraj, pa je i ovoj. Nisam ni ja mislio da ću ikad napustiti Valensiju, ali se izdešavalo dosta stvari tokom posljednje dvije-tri godine i na kraju je došlo vrijeme da idem iz kluba. Nije se sve završilo lijepo, kako bi možda i trebalo. Možda sam i ja očekivao nešto drugo, s obzirom na to da sam skoro čitavu karijeru proveo u tom klubu. Ako je već morao da bude kraj, mogao je da se završi dosta ljepše, ali je završilo kako se završilo. Ta strana knjige je ispisana i krenuo sam dalje", rekao je 32-godišnji Nikšićanin u intervjuu za Portal RTCG.

Nakon rastanka sa Valensijom si izabrao Zenit i rad sa Ćavijem Paskvalom. Kako si zadovoljan izdanjima?

"Ne mogu da kažem da je bila ni dobra ni loša sezona. Mislim da sam zaslužio veću minutažu nego što mi je pružena, pogotovu u drugom dijelu sezone, kada sam konačno našao dobar ritam. Mislim da bismo ostvarili bolji rezultat da nije došlo do povrede".

Posljednji meč si odigrao 21. marta protiv UNIKS-a, nakon čega si doživio povredu Ahilove tetive i ranije završio sezonu. Kako ide oporavak i kada očekuješ da ćeš biti spreman?

"Oporavak ide dosta dobro. Radim na tome da se što prije oporavim, radim terapije, treniram i primam injekcije koje bi trebale da ubrzaju povratak".

Istekao ti je ugovor sa Zenitom. Da li bi ostao u Rusiji ili razmišljaš o povratku u Španiju, možda odlasku u neku drugu zemlju?

"Iskreno ne znam šta će biti sljedeće godine i ne razmišljam o tome. Kad sve saberem, imao sam dosta lijepo iskustvo u Piteru, ali sad mi je prioritet da zaliječim povredu koja me je mučila dugo vremena i želim konačno da stavim tačku na perobleme sa Ahilovom tetivom. Tek nakon toga mogu da razmišljam šta će biti za sljedeću sezonu".

S obzirom na to da u oktobru slaviš 33. rođendan, da li razmišljaš o kraju karijere?

"Ne znam kad ću završiti karijeru i ne razmišljam o tome. Kad tijelo kaže da je kraj biće kraj".

Da li si razmišljao šta ćeš da radiš kad se oprostiš od košarke i gdje ćeš da živiš - u Valensiji, gdje imaš kuću, ili u Crnoj Gori?

"Počeo sam polako da pripremam i taj teren. Čitav život sam u košarci i to je nešto u šta se najbolje razumijem. Vidim sebe kao nekog ko može da pomogne mladim igračima, mogu da im prenesem svoje iskustvo i znanje i to je jedna od stvari kojim želim kasnije da se bavim. Moj život biće vezan i za Crnu Goru i za Valensiju".

Zbog povrede te neće biti na kvalifikacionom turniru za Olimpijske igre, hoćeš li igrati u novembarskom "prozoru" protiv Bugara?

"Pričao sam sa selektorom koji sa nama ima vrhunski odnos. Želja mi je bila da igram, ali se povreda desila u baš nezgodno vrijeme. Za novembar se nadam da ću biti potpuno spreman i da ću moći da pomognem reprezentaciji da se kvalifikujemo za Eurobasket".

Dugo si u reprezentaciji, kapiten si. Kako ocjenjuješ rezultate koji su ostvareni otkada si u ekipi i da li žališ zbog nečega?

"Igrati za reprezentaciju je san svakog sportiste, a ja sam imao tu sreću da budem i kapiten. Pravili su se dobri rezultati posljednjih godina, napravila se vrhunska atmosfera između igrača i stručnog štaba i nadam se samo da će se tako nastaviti i u budućnosti, da će se i dalje praviti dobri rezultati. Žalim samo što nikad nismo mogli da uzmemo neku medalju, ali su nas uvijek hvalili na svim takmičenjima, kako ljubi iz Fibe, tako iz ostalih reprezentacija. Na neki način to mogu da nazovem medaljom koja mi je uvijek nedostajala".

Mnogo je povreda, pa u Rigi na kvalifikacionom turniru za Olimpijske igre neće biti tebe, Marka Todorovića, Nikole Ivanovića, Vladimira Mihailovića i Nemanje Radovića. Vjeruješ li da ekipa u ovom sastavu može da se umiješa u borbu za Pariz?

"S kojim god sastavom da se pojavimo, mi ćemo uvijek da budemo najnezgodnija ekipa s kojom niko ne želi da igra, što se i dokazalo na prethodnim turnirima. Bilo da je najjači sastav ili najslabiji, uvijek imamo šansu da svakog iznenadimo i da napravimo dobar rezultat", zaključio je Dubljević.