Luka Vlaisavljević

"CRVENI" NA MUNDOBASKETU

Bez pritiska, s nadom velikom kao Lovćen

Ulazimo polako u konačno odbrojavanje do početka Svjetskog prvenstva u košarci, na kojem će se pored 31 druge zemlje naći i naša Crna Gora.

Ne postoje riječi kojima bi moglo da se dočara koliko je to već uspjeh u samom startu.

Jedna mala zemlja, sa svega nešto malo preko pola miliona stanovninka ima svoje predstavnike na najvećoj košarkaškoj planetarnoj smotri, jednog od najpopularnijih timskih sportova - drugi put zaredom.

Neke košarkaške velesile, zemlje sa nekoliko desetina miliona stanovinika, kao što su Turska, Argentina, Nigerija, pa i Hrvatska, Češka, Bosna i Hercegovina, nemaju svoje predstavnike na Mundobasketu.

Put do Filipina nije bio lak, nije bilo nešto što nam je dato, niti smo "imali sreće" sa žrijebom, već smo ga zaradili na svakoj utakmici.

Počela je avantura u "Palati sportova" u francuskom Pou, gdje smo imali u jednom trenutku moćnog protivnika Francusku "na konopcima", ali su ipak uspjeli da preokrenu do kaja rezultat.

Pa onda tipično "ono naše", dobijemo Mađarsku 16 razlike na gostovanju u Debrecinu, pa poslije samo tri dana, izgubimo četiri razlike od istog protivnika u Podgorici. Rekli bi da volimo sami sebi da zagorčamo situaciju, ali ni tada se nije gubila nada.

I onda je došao taj 1. jul 2022. godine, Francuska je odlučila da u Podgoricu dođe sa dosta pojačanim rosterom.

Evroligaški igrači sa NBA iskustvom, Porier, Malodon, Okobo, Žaite, Albisi...a mi sa samo jednom pravom peticom u rosteru (Zoran Nikolić).

Ali "Morača" je po ko zna koji put pokazala svoju čaroliju i dubinu u kojoj ni tako izraziti favoriti "ne umiju da plivaju".

Nemanja Radović koji je bio ispomoć Nikoliću na petici, odigrao je sjajan meč, ubacio je 15 poena, od kojih su najvažniji bili oni za pobjedu. "Pik en Pop" akcija sa Ivanovićem, "pampfejk" pa dribling kojim se oslobodio Porierea, i "floater" sa kojim smo prešli u vođstvo.

Eli Okobo je probao stepbek trojkom da donese pobjedu svojima, ali nije bio precizan, i momci Boška Radovića su "uzeli najveći skalp" u ovoj generaciji.

Možda niko ne bi računao kasnije pobjedu protiv jednog Portugala, koji ne važi za košarkašku elitu, ali taj meč treba pomenuti, jer su naši momci u pravoj jednoj Odiseji stigli na samo zapad Iberijskog poluostvra (gotovo su duže putovali do Portugala sa svim presijedanjima, nego prije par dana do Filipina).

I kasnije ukrštanje sa ekipama kakve su Litvanija, Bosna i Hercegovina, Češka.

Dobiti BiH onako dominantno sa Nurkićem i Musom u postavi, pa oba puta Češku - da budemo pošteni bez Satoranskog i Veselog, ali tu su bili iskusni Auda, Balvin, nadolazeći Hanzlik.

Naš put je dakle bio sve, sem ne lak, i zaslužili smo borbom i trudom svih momaka, koji su tokom ovih kvalifikacija navlačili dres i odazivali se pozivu Radovića.

ATMOSFERA

Bilo koji snimak, bilo kojeg našeg igrača da pustite, od početka priprema prvih kvalifikacija, pa sada do medijskog dana na Filipinama, možete da čujete samo jednu frazu "Atmosfera je odlična".

Nije uopšte zanemarljiv podatak taj sam "vajb" koji kruži oko ekipe Boška Radovića. To su neki segmenti koji nisu statistički, i nisu puke riječi. Vidi se na svakom koraku.

Bilo da vidite Kendrika Perija, koji mijenja svoje prezime na svom Tviter nalogu u Kendrik Perić, ili kako nasmijan igra uz muziku na medijskom danu na Filipinima.

Ili Popa, Džonija i Ilketa kako drže Džigija kao trofejni ulov, vidi se na licima naših momaka da iskreno uživaju u trenutku.

Dobra strana je i što nema medijskog pritiska niti nerealnih očekivanja javnosti, toliko da je nekako cio put naših momaka stidljivo ispraćen, bez pompe, fanfara natpisa "Idemo po medalju" i sl.

Naši momci uporno ponavljaju "Idemo meč po meč", i tako treba da bude.

ROSTER

Sa druge strane, ne treba baš ni bježati od činjenice i podatka - ovo je najboljih 12 igrača koje imamo da ponudimo tretnutno.

Ogromno pojačanje predstavlja povratak u reprezentaciju, istinske NBA klase kakva je Nikola Vučević.

Igrač Bulsa je skoro produžio ugovor sa svojom ekipom i spokojno čeka početak prvenstva.

Centarska linija jeste ono što se odmah naglašava, i što čisto navijački, možemo da kažemo "ne bi se uzmakli nikom".

Kapiten Boljan Dubljević, jedan od najboljih evropskih igrača na toj poziciji, već preko decenije, pa tu je i talenat Marka Simonovića, borbenost i veliko srce Nemanje Radovića i skočnost Alekse Ilića.

Ne treba potcijeniti i spoljnu liniju. Kendrik Peri je sa svojom Unikahom umio ove sezone da donese trofej Kupa kralja nakon 18 godina posta u Malagi.

Vladimir Mihailović, koji će od iduće sezone igrati za Budućnost je dosta puta pokazao da može da bude glavni skorer ekipe, Nikola Ivanović, koji će karijeru nastaviti u Rusiji uvijek da sve od sebe u nacionalnom dresu, kapiten Budućnosti Petar Popović je tu za zadatke sa obje strane terena, a ne treba zaboraviti ni Igora Drobnjaka, koji je uvijek donosio tu dodatnu energiju sa klupe, i mijenjao tok meča svojim eksplozivnim nastupima.

Na krilu je tandem Dino Radončić - Andrija Slavković, obojica sa novim ekipama u narednoj sezoni (Bajern-Budućnost).

I na kraju ne smije da se zaboravi ni selektor Boško Radović.

Osporavan s početka, uspio je da raste zajedno sa ovom generacijom, i povede ekipu na najveću košarkašku pozozornicu, i to godinu dana poslije sasvim solidnog izdanja na Eurobasketu.

OČEKIVANjA

Prekomjerna kombinatorika i matematika mogu samo da odmognu našim momcima. Prva prepreka je Meksiko, i sve treba da bude okrenuto ka tom meču, koji neće biti lak, baš kao ni onaj sa Egiptom.

Kao i do sada, borba za svaku loptu, za svaku četvrtinu, za svaki meč.

Iza ćoška se nazire i potencijalni duel sa američkom reprezentacijom, što ne bi bila samo kruna ove generacije, i košarke u Crnoj Gori, nego generalno našeg sporta.

Ali biće prilike da i ekipa i javnost misli o tom meču. Sada, i u svakom narednom meču je važno bez pritiska, bez pompe, ali nada...nju ne može niko da nam uzme.