Nikola Nikolić

Dominacija Švajcarske, Crna Gora svjetlosnim godinama od velike scene

Tačka na 48. Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju je stavljena baš kako je proteklo takmičenje u Zalbahu - zlatnom medaljom Švajcarske na tlu najvećeg rivala, Austrije.

Loik Mejar je sjajnom drugom vožnjom postao šampion svijeta u slalomu i kompletirao nisku medalja, jer je bio zlatni i u timskoj kombinaciji i bronzani u veleslalomu.

Švajcarska je u Zalbahu uzela po pet zlatnih i srebrnih medalja, kao i tri bronzane, što je najveći uspjeh neke nacije na svjetskim prvenstvima u posljednjih 38 godina.

Tada je upravo švajcarska reprezentacija na svom bunjištu, u Kran Montani, osvojila osam najsjajnijih odličja, četiri srebrna i dva bronzana.

Uspješnija od Mejara i drugova bila je još samo Francuska 1966. u čileanskom Portilju, kada je Marijel Gojčel sa titulama u spustu, veleslalomu i kombinaciji, te 2. mjestom u slalomu, predvodila naciju u pohodu na po sedam zlatnih i srebrnih i dvije bronzane medalje.

Dio spektakla u Zalbahu bila je i tročlana reprezentacija Crne Gore, u sastavu Bojan Kosić, Branislav Peković i Petar Kasom.

Nažalost, najiskusniji crnogorski skijaš i 18-godišnjaci iz Kolašina i Nikšića su svjetlosnim godinama udaljeni od svjetske elite, što su pokazali i rezultati.

Peković je bio najbolji od trija i učestvovao u finalnim trkama slaloma i veleslaloma na osnovu činjenice da 25 država čiji takmičari nisu izborili učešće kroz kvalifikacije daju po jednog predstavnika u završnici. Mladi Kolašinac je zbog toga bio u društvu elite, iako je u kvalifikacijama za najbržim kasnio 18,71 sekundi u veleslalomu, odnosno 19,21 u slalomu.

U finalu veleslaloma je vozio samo prvu trku i bio sporiji 18,64 sekunde od vodećeg Timona Haugana, a u tehnički najzahtjevnijoj disciplini nije ni stigao do cilja.

Kosić je kasnio mnogo više u kvalifikacijama (27,26 u veleslalomu, 23,92 u slalomu), dok je Kasom, koji ima pravo nastupa i u konkurenciji paraskijaša, imao minus 38,62 sekundi u veleslalomu, a u slalomu nije ni završio prvu trku.

Da maksima Pjera de Kubertena "Važno je učestvovati" najbolje pristaje crnogorskim skijašima, govori i činjenica da su njih trojica ove zime nastupala na FIS trkama u austrijskom Galu, te u Bjelašnici, Kupresu i Palama u BiH, ali su i tamo bili jako daleko od vrha.

Skijanje u Crnoj Gori je, nažalost, predaleko od svjetske scene i ovakvi rezultati su prošlost, sadašnjost i budućnost takmičara koji nastupaju pod crvenom zastavom sa dvoglavim orlom.

Postavlja se, ipak, nekoliko pitanja - da li u državi koja nema ni vještačko osnježavanje u dva najveća ski centra (koja bi trebalo, prevashodno, da obezbijede produžetak zimske sezone i prihode od turizma) ima smisla ulagati u skijanje, u kojem najbolje rezultate po tradiciji imaju najbogatije zemlje svijeta? I da li je baš Kosić, koji je nedavno proslavio 34. rođendan, morao da ode u Zalbah, kad se znalo da nema šansi za bilo kakav zapaženiji rezultat?

Možda će sin predsjednika Saveza Rajka Kosića, nakon desetog velikog takmičenja za 18 godina, konačno reći zbogom i prepustiti mjesto mlađima. Valjda ima još neko ko bi mogao da dođe do najveće scene i stekne uspomene za cijeli život, jer ništa više i ne može iz zemlje sa ovakvim uslovima...