Nebojša Šofranac

Epohalna sezona

Norvežanin oživio duh Finske

Dugo će se još pričati o podvigu Jakoba Ingebritsena i ovom horor rekordu 7:17.55 na 3000 metara. Kako se osjećalo nešto u vazduhu, kad padaju ti nemogući rekordi sa kvotom 100 za obaranje uvijek nešto struji, ne smije ni da se pomisli ali ipak se osjeća. Da bijelac iz Evrope može da trči ovako mislilo se nikad više, ali ipak se rodio.

Ovaj rekord je bio 7:32 sve dok ga nije oborio veliki Said Auita u Kelnu 1989. sa 7:29, bilo je to njegovo veliko buđenje nakon debakla od Jobesa Ondijekija na početku sezone na 5000. Onda je Mozes Kip Tanui, kralj 3000 stipl, uspio da spusti na 7:28, odmah nakon OI u Barseloni 1992. koje je propustio zbog bolesti.

Onda se umiješao kralj sa 1500 Nuredin Morseli iz Alžira, tada strašnih 7:25 ljeta 1994. Ali samo dvije godine kasnije desio se Danijel Komen. Ta dva ljeta bilo ga je uživanje gledati, bio je kao biciklista koji stalno napada, ne miruje nikad. Pobijedio je i giganta Gebresijelasija u Cirihu 1996. na 5000, 15 dana prije ovog rekorda na 3000. A onda je došao u Rijeti i napravio revoluciju sa 7:20.67, polomio ga za pet sekundi, a u ovih 28 godina najbliže je došao fenomen El Geruž sa 7:23.09, znači ni blizu.

Zato se do juče ovaj rekord vodio kao jedan od najtežih generalno, pogotovo u muškoj atletici, tezi npr. i od onog Boltovog na 200 metara po atletskim tablicama. Oboriti takav rekord za preko tri sekunde nema epiteta u ovom trenutku, vrijeme će reći sve. Ali Ingebritsen je bio pun snage, a i dalje bijesan zbog ta tri poraza zaredom u svojoj omiljenoj disciplini 1500 metara (Vajting SP 2022, Ker SP 2023, Hoker OI 2024), a pritom sa ubrzanjem i finíšem 1500-metraša što pravi razliku na dužim prugama.

Pritom, postao je olimpijski šampion na 5000, pa se osjećalo da na ovoj distanci od 3000 može nešto magično da se desi. Ali 7:17 ne, to ni on sam nije mogao da sanja. Tek mu je 23 godine, san mu je da sruši 3:26.00 El Geruža na 1500, žestoko mu se primakao ove sezone, ali prvo je srušio ovaj najteži rekord. Sad svi vjeruju da će oboriti i ovaj El Geruža iz 1998, možda čak do kraja ove sezone u Briselu. Pokriće ga zlatom u Cirihu da i tamo proba. I onda neće biti više prastarih rekorda kod muškaraca, od trkačkih ostaje samo ta štafeta USA 4 puta 400 iz 1993, ali umalo je pao sad u Parizu, od USA ali čak i Bocvane!

Tu je Sotomajor sa 2.45 u visu iz 1989, kao i Edvards sa 18.29 u troskoku iz 1995 (ove sezone Španac Díaz 18.18 na EP u Rimu), ali oni zaista prastari su kod žena. Prije svih Kratohvilova na 800 sa 1:53.28 što je besmisleni rekord iz 1983, a ništa manje Marita Koh sa 47.60 na 400 ostvaren 1985, tzv rekordi iz laboratorije 80-ih. Marilejdi Paulino je u Parizu trčala sjajnih 48.17 sa luftom, a priča se odavno o invaziji Sidni Meklaflin u ovoj disciplini baš sa ciljem da ruši ovaj drevni rekord.

Tu je i štafeta SSSR 4 puta 400 iz 1988, ali Amerikanke bi ga glatko oborile sad u Parizu da je samo bila normalna predaja palice Meklaflin-Gabi Tomas. I tu su naravno čudesni i mistični rekordi Flo Džo na 100 i 200, oba iz famozne 1988, 10.49 i 21.34, koji su bili bar 50 godina ispred vremena. Na 100 je Ilejn Tompson odmah nakon OI u Tokiju trčala paklenih 10.54 ali taj voz je prošao, na 200 je Serika Džekson prošle godine išla 21.41 ali i nju je zaustavila povreda.

Ko zna kad ce pasti. Ali ova godina će se pamtiti po fantastičnim OI, ali i ovim rušenjima drevnih rekorda, osim Komena pala je i Stefka Kostadinova 2.09 nakon 37 godina i Jirgen Sult 74.06 u disku nakon 38 godina od strane Alekne juniora. Pariz i Silesija donijeli su čak duple rekorde, poput Ciriha 1995 (Kip Tanui 3000 stipl i Gebresijelasi 5000). Toliko epohalnih stvari, a tek predstoje Rim ovog petka sa nekoliko velikih šlagera, pa epicentar Cirih 5.septembra i finale u Briselu 13-14.septembra gdje će biti bukvalno svi.

I povodom velikih podviga ovog Norvežanina, sjećanje na nekada veliku školu Finske na dugim prugama. Bio je nekad davno Pavo Nurmi koji je osvojio niz zlata u 20-im godinama prošlog vijeka, ali bila je i njihova velika armada u 70-im i sve do sredine 80-ih. Takozvana V-line jer svi su se prezivali na slovo V. Predvodio je magični Lase Viren, koji je 1972. u Minhenu osvojio zlato na 5000 i 10000, a onda opet to uradio u Montrealu 1976! U njegovoj sjenci probijali su se Vasalo, Vatainen koji je bio šampion Evrope, i taj čuveni visoki Marti Vainio koji je bio šampion Evrope 1978. u Pragu na 10000, a onda vodio mega duele sa Albertom Kovom i Portugalcem Lopezom na EP 1982, SP 1983, OI Los Anđeles 1984 i EP 1986 u Štutgartu, osvojio još puno medalja kao veteran.

Ali Ingebritsen je pravi nasljednik Virena koji je na slici, s tim što on mora da ruši pravu afričku imperiju koja je vladala posljednjih 35 godina. Juče je Aregavi, srebrni u Parizu na 10000, jurio uzalud za njim, iako sa strašnih 7:21, kao i Kejelca i Fišer. Od juče ovo je era Ingebritsena.