OPROŠTAJ IZ SNOVA

N. Šofranac: Jovanka Orleanka

Život nekad piše romane. Jedna noć za sva vremena, jedna emocija, jedan svjetski rekord (123 decibela), jedan oproštaj i lavlje srce. Odavno jedan transparent nije bolje ovjekovječio noć. Jovanka Orleanka. Srce koje je Jovanka dala za ovu reprezentaciju od prvog dana kad je nastala, a ona tada bila tinejdžerka, pa sve do posljednjeg dana, ne može da se mjeri bilo čim. Vječni motivator, optimista, pobjednik, najbolji strijelac sa sjajem u očima. I tako često u korak sa istorijom.

Jovanka Orleanka, kako smo učili iz istorije, bila je Francuska heroina, toliko hrabra da je Kralj Šarl poslao u odbranu Orleana kad je imala samo 17 godina, 1429. godine. Njeno samopouzdanje toliko je zarazilo Francusku vojsku da je Orlean ubrzo oslobođen opsade, a potom serijom pobjeda Francuska dobila Stogodišnji rat i oslobodila se engleske okupacije. Jovanku su Englezi zarobili i spalili na lomači u 19. godini, ali je potom bearifikovana i postala najveći simbol ove zemlje, veći od Napoleona.

Naša Jovanka pisala je na sportskom polju modernu istoriju Crne Gore. Sa nepunih 19 godina bila je već junakinja pobjede Budućnosti nad Podravkom oktobra 2005. i ulaska u Ligu šampiona, pored skupo plaćenih Ruskinja Dmitrijeve i Burmistrove. Sudbinski, na kraju te sezone 20.maja 2006, opet je junakinja pobjede nad velikim rivalom Đerom i osvajanja Kupa Kupova Evrope, koji je proslavljen euforično u Morači, noć pred referendum o nezavisnosti Crne Gore.

Sve nakon toga je istorija, uvijek u prvoj liniji, uvijek neustrašivo. Kad je ovdje novembra 2007. dosao Viborg sa najboljim tandemom na svijetu Bojana Popovic-Grit Jurak, opet je šou ukrala mlada Jovanka, čak 12 golova baš kao sinoć i senzacionalni bod za Budućnost.

Dolaskom Kaće Bulatović stvorena je najjača desna strana na svijetu, na koju smo morali čekati jos tri godine u reprezentaciji. Sa Budučnosti je osvojila jos jedan Kup Kupova 2010, a sudbina je htjela da bude na suprotnoj strani prilikom prvog istorijskog osvajanja trona Evrope 2012. protiv Đera, kada je dio "šarene" podgoričke publike bio veoma nepravedan prema njoj, što se ponavljalo i u narednim godinama. Tu željenu Ligu šampiona osvojila je na oproštaju od Đera 2013.godine. Teško je opisati i koliko je dala Vardaru tih pet godina koliko je postojao. Od prvog dana je bila tu, svih pet godina na fajnal foru u Budimpešti, nakon tri bolna polufinala izgubili su dva finala 2017. i 2018. od domaćeg Đera, oba puta u produžecima i nakon velikih krađa. Pražnjenje totalno, razočaranje ogromno.

Sjutradan nam je rekla "u sportu se uvijek gleda sjutra, ali za Vardar nema sjutra, nije bilo suđeno". Otišla je u Bukurešt, pa povratak u Budućnost, ali nakon što je država okrenula leđa ovom klubu morala je ponovo vani sa 35 godina, Turska pa Slovenija. Vrlo ubrzo rekorderka Lige šampiona svih vremena, preko 1000 golova. Kada ćemo ponovo imati nekog takvog (takvu)?

Sve što je uradila sa reprezentacijom jos je "živa" istorija. Te magične 2012. godine prvo u Lionu gdje je briljantno izborena Olimpijska viza, a ona i Milena prvi put pokazale Francuskoj zube. Potom u Londonu kad su ih još jednom srušile, i još uvijek pod palicom Bojane na terenu osvojilo istorijsko srebro, izvele na trg desetine hiljada ljudi u tri ujutro. Kako nam je nedavno rekla na jednoj tribini ta ljubav koju su osjetile i jedna slike žene sa bebom u zoru dale su im podstrek i beskrajni adrenalin da se osvete za krađu sestara Bonaventura i na kraju te iste godine sruše Norvešku imperiju u Evropskom finalu. Zlatne Lavice su napokon zlatne, stigla je i zlatna torta na fešti u Morači, opet u tri ujutro. Tu je definitivno rođen mit o ovoj ekipi, strane televizije pravile su filmove o ovoj čelicnoj generaciji iz male zemlje, čak i kroz prizmu istorijske uloge žene u crnogorskom društvu.

Prošlo je čak deset godina od tada, a Jovanka i dalje igra, Jovanka i dalje pobjeđuje. Nadjačala je i nadživjela sve, završava i sa nekim curama koje nisu bile rođene kad je ona počela. Simbolično je i što završava kod Dragana Adžića u Krimu, a kod Bojane ovdje, koliko emotivnih zagrljaja sa njom sinoć, sve predivno za vidjeti nakon nikad skroz rasvjetljene priče o barjaku 2016. i one krize nakon Rija. Priča o Jovanki Radičević je priča o našem asfaltu, o snovima djevojčica koje smo gledali na suvom betonu oko SC Morače gdje su ih trenirale prvo Nataša Cigankova, a onda mladi Dragan Adžić krajem 90-ih. Generacije koja će zadiviti svijet.

I onda, jedna ovakva noć protiv Poljske, na kraju balade u toj famoznoj Morači. Dvije noći ranije je čekala 40 minuta da dobije loptu i iscrpljujućem meču protiv Njemačke, dala "samo" dva gola i rekla nam "nije mi bitno i da je nula, samo da dobijamo". A sinoć magičnih 12 golova, u noći kad su se prvi put u realizaciji mučili bekovi sve je išlo na nju, jedinu sigurnu opciju. Holivudski završetak. Ili baš tipično crnogorski. Suze i zahvalnost prekrasne publike, koja nikad nije navijala kao ova tri dana i koja dala bezrezervnu podršku i toplinu, očitala lekciju onoj novokomponovanoj podgoričkoj koja zna i da gunđa i da zviždi, i koja je apsurdno ostavila rukometašice Budućnosti da se same bore sa velesilama u Ligi šampiona. Jovanka je dobila ispraćaj kakav je zaslužila, danas svi pričaju o njoj, postala je simbol jedne epohe i primjer mladima.

Ali sada idemo dalje, najljepše tek predstoji. U ovoj ekipi igra i maestralna asistentkinja Milena, i bombarderke Đine, i Tanja koja je sinoć na 24. rođendan napravila remek djelo odbrane kao prednji, i nova super lavica Ivona, i Itana, Matea, Ema, hobotnice Marina i Marta, i sve ostale koje će nam trebati za tri bitke u Skoplju i čvrsto vjerujemo i u Ljubljani. Francuska u nedjelju, Rumunija u utorak, Holandija u srijedu, polufinale je sada zaista moguće, ova bajka mora da se završi u Sloveniji, tog planetarnog 20. novembra.