Luka Vlaisavljević

Haland - sin koji vraća Norvešku tamo gdje ju je otac doveo

Osvajanje trofeja i rekordi možda su postali svakodnevica za Erlinga Halanda, ali napadač Mančester sitija ovih dana stoji pred izazovom koji bi mogao da obilježi njegovu karijeru više nego bilo koja individualna nagrada – plasman sa Norveškom na Svjetsko prvenstvo.

Od Halandovog rođenja 2000. godine, Norveška nije igrala na najvećoj svjetskoj sceni. Šest pokušaja završilo se bez uspjeha, a samo jednom stigli su do baraža. Sada, 26 godina kasnije, sve imaju u svojim rukama – i u Halandovim nogama.

Napadač Sitija dominira u kvalifikacijama: u pet mečeva postigao je devet golova, tri više od najbližih rivala. U posljednjem duelu protiv Moldavije dao je pet pogodaka i upisao dvije asistencije u trijumfu od 11:1, a Norveška je zadržala maksimalan učinak i šest bodova prednosti nad Italijom, koja ima utakmicu manje.

Ako u subotu savladaju Izrael, u politički osjetljivom meču, Norvežani bi mogli da naprave ogroman korak ka cilju. Ukoliko Italija u međuvremenu ne savlada Estoniju ili Izrael, Norveška bi već tada mogla da obezbijedi učešće na Mundijalu, dvije utakmice prije kraja kvalifikacija. Ipak, i ako Italijani uzmu sve bodove, Norvežani imaju dodatni motiv – posljednji meč kvalifikacija igraju upravo u Italiji, u mogućem direktnom duelu za plasman. Gol-razlika bi tada mogla da odluči, pa će pritisak na Halanda, koji nosi kapitensku traku umjesto povrijeđenog Martina Edegora, biti veći nego ikad.

Nasljednik porodične tradicije

Haland ima izuzetno blizak odnos sa ocem Alfijem, bivšim fudbalerom, ali i zdravu dozu rivalstva.

"Nikada me nije forsirao, ali je znao da želim da postanem dobar fudbaler. Još kao dijete govorio sam mu da ću biti bolji od njega – to mi je bila motivacija od malih nogu“, rekao je Erling.

Već sada je jasno da je sin nadmašio oca: Alfije nije osvojio nijedan veliki trofej u karijeri, dok Erling ima devet, uključujući Ligu šampiona i Premijer ligu, dvije Zlatne kopačke i priznanja za igrača sezone u Engleskoj i Njemačkoj. Ipak, Alfije može da se pohvali nečim što sin još nije ostvario – nastupom na Svjetskom prvenstvu 1994. u Sjedinjenim Državama.

Zato bi eventualni plasman na Mundijal 2026. imao posebnu težinu: Haland bi postao drugi član porodice koji će igrati na najprestižnijem fudbalskom takmičenju – i to u istoj zemlji kao njegov otac.

Povratak izgubljene generacije

Norveška je posljednji put bila dio svjetske elite 1998. godine, kada je stigla do osmine finala pobjedom nad tadašnjim svjetskim prvakom Brazilom. Legendarni meč u Marseju završio se pobjedom Norveške 2:1 – golovima Torea Andrea Floa i Kjetila Rekdala iz penala – i ostao upisan kao jedan od najvećih trenutaka u istoriji skandinavskog fudbala.

Selektor Štale Solbaken bio je dio te generacije, ali sada želi da prekine višedecenijski ciklus sjećanja.

"Siti smo priča o ‘98. Vrijeme je da se plasiramo na novo veliko takmičenje. Prošlo je 25 godina, krajnje je vrijeme“, rekao je za za sajt FIFA-e.

Njegova životna priča dodatno inspiriše ovu reprezentaciju: 2000. godine, dok je bio igrač Kopenhagena, doživio je srčani udar. Srce mu je prestalo da kuca skoro sedam minuta, a bio je u komi 30 sati.

"Bio je klinički mrtav“, prisjetio se klupski ljekar. "Pravo je čudo što je živ.“

Danas, kao selektor, vodi generaciju kakvu Norveška nikada nije imala – pored Halanda i Edegora, tu su Oskar Bob iz Mančester sitija, Aleksander Sorlot iz Atletiko Madrida, Antonio Nusa iz Lajpciga, Sander Berge iz Fulama i Džulijan Rajerson iz Borusije Dortmund.

"Ofanzivno sada imamo igrače sa X faktorom, uvijek osjećamo da možemo da postignemo gol“, rekao je Solbakken. „Ali i defanzivno smo čvršći, sa boljim balansom. Ekipa ima sjajnu energiju.“

Haland – simbol nove ere

Haland je već postao najbolji strijelac u istoriji norveške reprezentacije, i to sa samo 24 godine, oborivši rekord star skoro jedan vijek. Trenutno ima 48 golova u 45 nastupa za nacionalni tim, i potpuno je svjestan koliko naredne tri utakmice mogu promijeniti tok norveškog fudbala.

Njegova predanost timu vidi se i na terenu – protiv Moldavije je poslije svakog pogotka trčao po loptu kako bi što prije nastavio igru, znajući koliko gol-razlika može biti presudna u borbi sa Italijom.

"Haland je vođa koji misli na tim prije sebe. Srećan je kada i drugi daju golove, a ne samo on“, istakao je Solbakken. "Svi znaju da je on naš čovjek za velike utakmice“.

Bez povrijeđenog Edegora, Haland će biti centralna figura i inspiracija protiv Izraela. Na njemu je da vodi Norvešku prema onome što bi za tu malu, ali strastvenu fudbalsku naciju značilo koliko i osvajanje trofeja – povratak na Svjetsko prvenstvo.

„Ako bismo se kvalifikovali“, rekao je Haland, "to bi za nas bilo kao da neka velika zemlja osvoji Mundijal. To bi bila najveća žurka u istoriji. Scene u Oslu bile bi nezaboravne“.

Hoće li se istorija ponoviti i porodica Haland ponovo zaigrati na tlu Sjedinjenih Država? Odgovor će dati naredne tri utakmice – tri koraka ka snu koji Norveška sanja već četvrt vijeka.