Luka Vlaisavljević

„Iron Man” iz kraja: Ozi Ozborn i Aston Vila, veza koja ne traži dokaze

U julu 2025, Birmingem je izgubio svoj najprepoznatljiviji glas. Džon Majkl Ozborn, poznatiji kao Ozi, umro je u 76. godini, svega nekoliko dana nakon što je posljednji put zapjevao pred publikom, i to ne bilo gdje, već na Vila Parku. Na stadionu Aston Vile. Na stadionu iz kraja kuma hevimetala.

Zajednica je zaustavila dah, ali nije ostala bez riječi. Jer iako Ozi nikada nije nosio šal, stajao na tribini ili komentarisao formacije, njegov život je bio isprepleten s Vilom na načine koji prevazilaze broj golova, bodova i sezonskih karata.

Odrastao je tik uz stadion. Zapravo podigao se u kvartu Aston. To je su podaci koje brojni navijači Vile da ponavljaju decenijama.

Oni najstariji navijači, koji su pratili Vilanse u ono neko doba kada se navijački pokret na Ostrvu tek stvarao, i koketirao sa granicama prvih hulaganskih ispada, pamte Ozija kao klinca "koji je pazio kola navijačima”, koji je kasnije postao glas iz komšiluka, pa jedan od najoriginalnijih vokala ikada, ali onaj koji je nosio šmek tog dijela grada.

Dok je on sa Sabatom mijenjao muzičku indistriju, nije bilo priča o fudbalu, Aston Vili, ali su to bile slike u majicama kluba iz Birmingema, onako nenametljivo.

Možda ga niko nije vidio s dresom do poznih godina, možda nikad nije dao intervju o fudbalu, ali za mnoge navijače to nije važno. Biti „iz kraja”, biti Ozi iz Birmingema - to je bilo dovoljno. Dovoljno da ga usvoje kao „svog”, da postane po stare dane simbol nasleđa.

Vila nije čekala da ga smrt pretvori u ikonu da bi ga prigrlila.

Još tada, kroz marketinšku kampanju za novi dres, Ozi je postao zaštitno lice Vile. U spotu koji je ušao među najbolje prošlogodišnje kampanje u Engleskoj, bio je centralna figura.

Šeron Ozborn svratila je do fan šopa, na utakmici sa Seltikom u Ligi šampiona, Ozijev lik je završio na koreografiji,  a navijači su dobili potvrdu onoga što su već osjećali: Ozi i Aston Vila su jedno..

Naravno, uvijek je bilo onih koji sumnjaju.

„Ma on nije pratio fudbal.” „To je sve marketing.” Možda jeste. Ali postoji nešto u načinu na koji zajednica bira svoje junake. I u načinu na koji stadion može biti više od sportskog objekta.

Posljednji koncert, pod nazivom „Back to the Beginning”, održan je baš tu. Na Vila Parku. I nije to bio samo koncert. Bio je to povratak, zatvaranje kruga, simfonija između Ozija, Sabata i Birmingema. Sjedeći na tron-stolici, okružen simbolima šišmiša i uz pratnju starih saboraca i velikih imena poput Metalike, Pantere, Tula, Toma Morela, Ozi je rekao: „Nemate pojma kako se osjećam, hvala vam od srca”.

Nije to bio samo kraj karijere. Bio je to trenutak u kojem je Vila Park postao više od stadiona. Postao je hram muzike, identiteta, djetinjstva i povratka.

I kada su krenulu prvi taktovi "Iron man" - to više nije bila samo pjesma. Bio je to krik lokalnog heroja koji se vratio kući da se oprosti.

A na Vila Parku će i dalje da se pušta "Crazy train". 

 Da li je Ozi navijao za Vilu na način na koji mi danas mjerimo navijaštvo?

Nije. Nema klipova s tribina, nema intervjua o derbijima, nema sezonskih karata. Ali ako ljubav podrazumijeva pripadnost - onda je Ozi bio Vilan. Možda više nego mnogi koji vikendom navlače dres.

Njegovo ime je sada dio stadiona, njegove riječi dio kolektivnog pamćenja. Vila Park nosi još jedan sloj značenja: mjesto gdje se završio jedan muzički svjetski, vanvremenski ali i lokalni mit.

Vila ima već svog deklarisanog navijača, princa Vilijama, koji je sad prvi u redu da jednoga dana postane kralj Engleske, a to nije ni malo "mala stvar" za i jednog Engleza.

Ali sa druge strane imala je i svoga "Princa tame", nekoga ko nije bio tu sve vrijeme, nije mahao zastavama i šalovima, ali je bio njihov.

Jer ponekad ne moraš stajati na tribini da bi bio „jedan od momaka”. Nekad je dovoljno da budeš Ozi, čovjek iz kraja, dječak koji je "zujao oko stadiona", čovjek koji je došao kući da kaže zbogom muzici, armiji fanova, svom Birmingemu...i svojoj Aston Vili.