L.V.

Trent je podijelio Liverpul - da li je dijete kluba zaslužilo zvižduke

U početku, „Kop“ je svoju poruku saopštio suptilno.

Dok je Trent Aleksander-Arnold stajao pored aut-linije čekajući da uđe u igru sredinom drugog poluvremena, tribine su zapjevale dirljivu verziju pjesme posvećene legendi Liverpula Stivenu Džerardu.

Bio je to znak kakav je status Aleksander-Arnold mogao da ima – a koga se odrekao odlučivši da ovog ljeta, po isteku ugovora, napusti klub iz djetinjstva i pređe u Real Madrid. Jedan od razloga zašto je Džerard i dalje toliko obožavan jeste to što je ostao lojalan uprkos čestim pokušajima evropskih velikana da ga odvuku iz Liverpula.

Zatim su navijači ispratili Konora Bredlija, još jednog proizvoda akademije koji bi mogao predstavljati budućnost kluba na desnom beku, dok je izlazio iz igre. Tu se sve promijenilo.

Nakon toga, ništa više nije bilo suptilno.

Zvižduci i negodovanje koji su pratili ulazak Aleksander-Arnolda na teren postajali su sve glasniji pri svakom njegovom kontaktu s loptom.

Dolazili su od značajnog broja domaćih navijača, odlučnih da iskalе bijes na vicekapitenu koji je prvi put zaigrao na Enfildu nakon prošlonedjeljnog javnog saopštenja.

Aleksander-Arnold je izgledao šokirano, a isto se moglo reći i za mnoge njegove saigrače. Nije bilo samo surovo – bilo je bez presedana.

Šta bi sa „nikad nećeš hodati sam“? Očigledno, u očima nekih – hoćeš, ako odlučiš da istekneš ugovor i besplatno pređeš u Real Madrid.

Navijači Liverpula su svojevremeno znali da izvižde Brazilca Lukasa Leivu kada je bio u lošoj formi tokom dosadne utakmice protiv Fulama u novembru 2008, ali to nije bilo ni približno ovoliko dugo ni otrovno.

Čak ni Roj Hodžson nije ovako loše prošao u tmurnim danima sezone 2010/11 kada je njegov očajni tim bio blizu borbe za opstanak. Njegova sudbina su bile samo ironične poruke „Hodžson za Englesku“ prije nego što je dobio otkaz.

Ovoga puta nije bilo ničeg šaljivog. Štaviše, ispostavilo se da je bilo i autodestruktivno – Arsenal se hranio tom negativnošću. Došlo je i do rasprava na tribinama, među samim navijačima, oko toga kako se prema Aleksander-Arnoldu postupa. Bio je to dan kada se proslava titule pretvorila u gorak ukus.

Nakon što je Gabrijel Martineli prepolovio zaostatak, tim Mikela Artete brzo je izjednačio preko Mikela Merina, čije je kasnije isključenje zbog drugog žutog kartona donekle pomoglo Liverpulu da zaustavi nalet gostiju.

„Ovo je emotivna situacija“, rekao je Endi Robertson, jedan od najbližih prijatelja Aleksander-Arnolda, za Skaj Sports. „Važno je da u ovim trenucima ne govorimo jedni drugima kako da se osjećamo. Samo mogu reći kako se ja osjećam.

Prije svega, razočaran sam što gubim najboljeg druga. On je sjajan igrač i čovjek. Njegovo nasljeđe u ovom klubu je jasno. Trofeji koje je osvojio, trenuci koje je ostavio u istoriji – sve će to ostati. Ponosan sam na njega. Za Trenta ovo nije bila laka odluka, ali je donio odluku. Nije lijepo gledati prijatelja kako ga izvižde“.

Za svaku pohvalu, Aleksander-Arnold se nije krio. Neprestano je tražio loptu, a da Darvin Nunjes nije imao lošu kontrolu, mogao mu je dodati za sjajnu šansu.

Preuzeo je odgovornost i izveo slobodan udarac koji je zamalo promašio metu, a duboko u sudijskoj nadoknadi poslao je još jedan odličan centaršut koji je zamalo izmakao Dijogu Žoti i Nunjesu.

Umjesto da odmah nakon posljednjeg zvižduka ode u svlačionicu, otišao je da se zahvali navijačima na sve četiri tribine Enfilda – i dobio još zvižduka. Luis Dijas ga je zagrlio, a Kodi Gakpo i Dominik Soboslaj djelovali su iskreno zatečeni reakcijom s tribina. Aleksander-Arnold i dalje uživa veliki ugled u svlačionici i njegovi saigrači su osjećali bol zbog njega.

Za dio navijača, bijes proizilazi iz toga što klub neće dobiti obeštećenje. Ne mogu da shvate kako neko ko je godinama govorio da želi da nosi kapitensku traku može da ode baš sada, odmah nakon što je Liverpul osvojio Premijer ligu.

Ali, ima i onih koji smatraju da je, nakon više od 350 nastupa i osvojenih svih mogućih trofeja s klubom u koji je došao sa šest godina, zaslužio pravo da potraži novi izazov i ode uzdignute glave.

Ne može se poreći da je bilo duboko neprijatno gledati kako neko ko je dao toliko Liverpulu u modernoj eri doživljava takav tretman. Ian Bern, poslanik iz Liverpula i vlasnik sezonske karte na Enfildu, napisao je na mreži X: „Nikad ne izviždiš igrača Liverpula koji nosi taj sveti crveni dres.“

Arne Slot je znao šta će dominirati narativom kada se pojavio na konferenciji za novinare nakon meča. Seo je, nasmijao se i rekao okupljenim novinarima: „Ko će prvi postaviti pitanje o Trentu?“ Stiglo ih je šest.

Naravno, Slot je mogao da izbjegne cijelu situaciju tako što bi Aleksander-Arnolda ostavio na klupi, ali ovo nije bila njegova greška. Bredli je očigledno bio iscrpljen i imao je problema u defanzivi tokom drugog poluvremena. Da, Slot je mogao da uvede Džarela Kvansa, ali želio je da svom timu da najbolju šansu da pobijedi.

Kako je Slot mogao znati da će atmosfera postati toksična? Aleksander-Arnold je javno potvrdio odlazak prije sedam dana, ali Slot je to znao već mjesecima. Razlog što ga je nastavio koristiti kad god je bio spreman jeste taj što Trent nikada nije pokazao nedostatak posvećenosti. Zašto ga sada odbaciti?

„Privilegija je živjeti u Evropi, gdje svako može imati i izraziti svoje mišljenje. To smo danas i vidjeli“, rekao je Slot diplomatski.

„Nisu svi bili srećni zbog njegovog odlaska, neki su to pokazali zvižducima, drugi aplauzom. Da li je bilo pola-pola? Možda 60-40? Aplauz se ne čuje kao zvižduk, ali ih nisam brojao.

Moj posao je da donesem odluke koje će pomoći da pobijedimo. Ako mislim da s Trentom imamo veće šanse za pobjedu – ja ću ga staviti.“

Slot je potpuno u pravu što ostaje pri svom. Izostaviti Aleksander-Arnolda iz tima za posljednje dvije utakmice, ceremoniju dodjele trofeja i paradu kroz grad 26. maja – bilo bi apsurdno. Ove sezone je odigrao 43 utakmice i zaslužuje da bude dio svega toga. Niko ne traži da počne utakmicu, niti da mu se priredi spektakularan oproštaj – ali treba mu odati priznanje i poštovanje za sve što je dao.

Dvije sedmice ranije, tokom proslave titule nakon pobjede od 5:1 nad Totenhemom, Aleksander-Arnold se kupao u slavlju s „Kopom“, raširenih ruku, dok su navijači pjevali „Skouser u našem timu“. U nedjelju, to mu je vjerovatno djelovalo kao da se desilo u nekom drugom životu – jer su ti isti navijači okrenuli leđa.

S obzirom na sve što je postigao, tužan je ovo način da se sve završi.