Luka Vlaisavljević

Kad sjenke zasijaju: priča o Franćesku Aćerbiju

Na mjestu na kojem su se sportska dešavanja odigravala još daleko prije modernog računanja vremena – istorija i dalje pamti Kostasa Manolasa.

Engleski komentator Petar Druri tada je bacio čistu poeziju u ekstazi:

"Roma je ustala iz ruševina! Manolas, grčki bog u Rimu! Nezamislivo se odvija pred našim očima!".

Sedam godina kasnije, Barselona je opet pala – opet protiv Italijana, i opet od štopera.

Ovoga puta, ime koje će se šaptati u hodnicima Kamp Noua i pominjati sa gorčinom nije ni napadač ni plejmejker. Nije ni Fratezi, iako je on dao gol za prolaz. Ime koje će proganjati supertalentovani tim Barselone je Franćesko Aćerbi. Štoper. Tridesetsedmogodišnji štoper koji je – kako život zna da bude ciničan – nekad bio bliži smrti nego slavi.

U 92. minutu i 42. sekundi, kad bi se očekivalo da se pojave Lautaro, Tiram, Čalhanoglu, Barela... Aćerbi je bio taj koji je zakucao loptu pod prečku. Kao napadač, u kontri, sjajno građenje ispred Arauha i egzekucija u stilu prave rasne italijanske devetke – upravo one pozicije koja toliko fali Azurima posljednjih godina.

Inter je odjednom bio živ. I više ništa nije bilo isto.

Ali da bismo razumjeli težinu tog gola, moramo da se vratimo unazad. Daleko unazad. Jer Aćerbi je mnogo prije nego što je zakoračio na stadion "San Sira", zakoračio na ivicu. Ivicu života, ivicu profesije, ivicu sopstvene ličnosti.

Iz tame se ne izlazi slučajno

Rođen u Vikolo Predabisiju, gradiću od jedva četiri hiljade stanovnika na dvadesetak kilometara od Milana, 10. februara 1988. godine, Aćerbi je odrastao u milanskoj provinciji, gdje su se fudbal i poroci često gledali u ogledalu.

Bio je dio omladinske škole Milana, ali nikad nije bio "zlatni dječak".

Već sa 20 godina, umjesto da potpisuje ugovore sa velikim klubovima, tumarao je niželigaškim terenima u Paviji, Speciji, Ređini.

Bio je visok, fizički moćan, ali mentalno nestabilan. Noćni izlasci, alkohol, ego veći od učinka – tipična priča koja je, nažalost, poznata i na našem podneblju.

Ništa nije ukazivalo na to da bi mogao da bude oslonac šampiona Italije. Niti da ima mentalitet borca koji će da pobijedi rak. Dvaput.

U julu 2013. godine, tokom rutinskih testova, doktorima je zapalo za oko nešto neobično. Tumor na testisima. Hitna operacija. Pauza. Povratak. Samo nekoliko mjeseci kasnije – opet loša dijagnoza. Novi šok. Novi početak. U međuvremenu – pozitivan doping test. Na prvi pogled – karijera završena. Samo što nije.

"Bio sam pozitivan na horionski gonadotropin. Mislili su da varam. A onda se ispostavilo – to je bio simptom tumora", rekao je godinama kasnije.

Dok su drugi trenirali, Aćerbi se borio.

Protiv ćelija, protiv straha, protiv samog sebe.

"Jednog dana sam vikao – izađi iz mog tijela! – ali nastavljao sam sa porocima. Piće, izlasci do zore. Bio sam jak fizički, ali izgubljen iznutra", priznao je.

Nije poštovao sebe. Ni klub. Ni profesiju. Aćerbi kaže da je dolazio pripit na treninge, da se nije odmarao, da se danima nije oporavljao.

"Bez raka bih završio u Seriji B. Ili bih se povukao. Niko me ne bi spasio. Rak me spasio", reći će jednom.

Kako samo život umije to da složi – najgora moguća bolest je, na kraju, uradila toliko za njega.

Otrijeznila ga je, gurnula naprijed.

Renesansa i rađanje ratnika

Kada se 2015. vratio u dres Sasuola, bio je drugi čovjek.

Igrao je 149 utakmica zaredom, bez propuštanja. Nikad povrijeđen. Nikad umoran. Nikad izgubljen. Bio je na pragu rekorda Serije A koji drži Havijer Zaneti – 162 meča. Bio je stub. Bio je pouzdan. Bio je borac.

U Laciju je postao lider.

Ne lider u stilu Bonućija ili Kjelinija, već tih, unutrašnji komandant. Neko čije se prisustvo osjećalo kroz stabilnost. A onda – Inter.

Kao pravi general, pratio je svog trenera Simona Inzagija, koji ga je na kraju i oblikovao u igrača kakav je danas.

Transfer bez pompe, bez konfeta. Sa dosta dignutih obrva. Ali – tiha pobjeda sudbine.

Od 2023. godine postao je neraskidivi dio Interove zadnje linije. U tandemu sa Bastonijem i De Frajem / Pavardom / Bisekom / Darmijanom, činio je defanzivni bedem koji je nosio tim do finala Lige šampiona 2023. godine. Tamo gdje su pali protiv Mančester Sitija, Aćerbi je bio starter. I, što je još važnije – bio je oličenje otpora.

Njegova uloga se ne mjeri golovima. Samo pet puta je zatresao mrežu u Interovom dresu na više od 100 mečeva. Ali taj peti? Taj je bio istorijski.

Gol protiv Barselone – više od gola

U spektakularnom polufinalu protiv Barselone, sve je izgledalo izgubljeno. Inter je gubio 3:2 u 87. minutu. Vrijeme je curjelo. Inter nije postojao u drugom poluvremenu. Aćerbi se popeo naprijed. Bio je to instinkt. Ili nešto više. Centaršut Damfrisa. Trk, građenje, pa zakucavanje lopte u mrežu Katalonaca.

U tom trenutku, na licu čovjeka koji je preživio dvije operacije, doping skandal i sopstveni moralni brodolom – osmijeh. Žuti karton zbog skidanja dresa nije bio kazna. Bio je himna.

Aćerbi je slavio kao dijete. Ne zbog gola. Nego zbog svega iza njega. Ispred njega. U njemu.

Za Barselonu, taj trenutak bio je šamar podsjećanja. Manolas u Rimu. Sada Aćerbi u Milanu. Ista bol. Isti miris sezone u kojoj su ih svi vidjeli do kraja.

Za Inter, međutim, to je bio simbol povratka. Ne samo na teren, već u elitu. I Aćerbi – čovjek koji se već jednom vratio iz pakla – sada je postao simbol tog uzleta.

Izlazak iz sjenke

"Godinu nakon bolesti, probudio sam se sa napadom panike. Bojao sam se čak i svoje sjenke", pričao je Aćerbi.

Franćesko Aćerbi nije heroj iz bajke. Nije marketinški paket. Nije ni vođa koji viče po terenu. On je, jednostavno, čovjek koji je došao sa margine. Iz tame. Sa ivice. I koji je – u 93. minutu – pokazao svijetu da čak i sjenka može zasijati.