Danilo Petrović

Sljedeća stanica - Plzenj

Pobjedama u Nikšiću, u utakmicama sa epitetom onih u kojima se moraju osvojiti bodovi, postavljen je temelj za nadu, za vjeru u čudo, koje bi zaista čudo bilo u mundijalskim kvalifikacijama.

Svi su upozoravali, strahovali, i na kraju je tako bilo – dueli sa selekcijama koje su među 10 najgore rangiranih evropskih na Fifinoj listi potvrdili su čuvenu fudbalsku floskulu da “svi igraju fudbal”.

I Gibraltar i Farska Ostrva su nas namučila, teže nego što smo očekivali, selekcija Roberta Prosinečkog ostvarila je cilj.

Kako da gledamo na radost nakon teško izvojevane pobjede nad Faranima, koji su prije par sezona na klupskom, sada i na reprezentativnom nivou, bili razlog da se zapitamo?

Sigurno je da treba da se radujemo – zbog trenutka u kom je Kuč dao gol, zbog upornosti i vjere u pobjedu, zbog šest bodova na startu kvalifikacija.

I kada uzmemo okolnosti u obzir – emotivni oproštaj od Andrije Delibašića, praktično vječnu muku s terenom, o kojoj je govorio i kapiten Jovetić, heroj reprezentacije koji igra od prve utakmice prije tačno 18 godina.

Jovetićevo, i punoljetstvo nacionalnog tima, obilježili su i omladinci, koji su budućnost, a treba da postanu sadašnjost. Da li će moći već za jedno od nekoliko finala za Mundijal na krajnjem zapadu, za gostovanje Češkoj koje je zakazano za 6. jun, samo sedam dana pred početak onoga što Crna Gora čeka baš 18 godina – Evropskog omladinskog prvenstva u Rumuniji, važno je pitanje?

Jer način na koji su Adžić i saigrači igrali na terenima u Tbilisiju, ali i ranije širom Evrope, pokazao je da i Crna Gora, kao i svi iz izreke, danas igra fudbal – baš ono što je falilo u Nikšiću, ali i lani tokom Lige nacija.

Bodovi su tu, najbitniji, bez njih se ne može dalje. Ali da li ćemo moći do njih bez ubjedljivije igre i iskoristiti situacije koje mogu da se stvore?

Čekamo jun i put u Plzenj, u kom se krije mnogo odgovora – i vjerujemo.