Nikola Nikolić

Unsueova borba sa ALS-om: Želim da me pamte po osmijehu

Sportisti su oličenje snage i zdravlja, a kad neko od njih "padne" svijet bude u šoku.

Tako je za sve u Španiji bilo teško kada su prvi put vidjeli Huan Karlosa Unsuea u invalidskim kolicima, nemoćnog da spriječi bolest koja ga je napala.

Nekadašnji golman Osasune, Barselone, Sevilje, Tenerifea i Ovijeda, koji je kasnije ostvario i zavidnu trenersku karijeru, 2020. je objavio da boluje od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), poznatije kao Lu Gerigova bolest.

Poznato je da je ta bolest neizlječiva, da progresivno onesposobljava hod, govor, gutanje i na kraju disanje. Unsue, koji je već neko vrijeme u invalidskim kolicima, u razgovoru na Nacionalni radio Španije, otkrio je javnosti duboke aspekte svog života i borbe protiv ALS-a.

"Mentalno sam dobro, i dalje se osjećam snažno, smireno i, iskreno vam kažem, spreman sam za sve što dolazi. Nisam imao nijedan dan kad sam se osjećao loše", rekao je Unsue.

Nekadašnji trener golmana u stručnom štabu Barselone, koji je samostalno vodio Numansiju, Rasing Santander, Seltu i Đironu, otkrio je da je odlučio da se ne podvrgne traheotomiji, zahvatu koji bi mogao da mu produžiti život.

"To bi uticalo na kvalitet mog svakodnevnog života. Prije dvije-tri godine sam potpisao svoje posljednje želje. Među njima je bila i mogućnost traheotomije i tada sam rekao da, ali danas kažem ne. Želim da bude jasno da imam divljenje prema osobama koje su prošle kroz taj zahvat, divim im se, ali radije bih otišao malo ranije, sa osjećajem da je moj život bio ispunjen do posljednjeg dana".

Bivši čuvar mreže je podijelio emocionalni utisak kada je saopštio dijagnozu djeci, opisujući taj trenutak kao najemotivniji u cijelom procesu.

"Sjećam se dana kada smo moja supruga Marija i ja rekli djeci za moju bolest. Bilo je to četiri ili pet mjeseci nakon dijagnoze. Okupili smo se nakon ručka i otvoreno im rekao. Moja supruga mi je kasnije rekla da sam bio pomalo surov, ali sam osjećao da to moram da kažem na taj način. Tog dana sam plakao, što mi inače teško pada. Bio je to posljednji put da sam plakao. Osjetio sam tugu, ali i ponos i zahvalnost što imam tako složnu porodicu koja je uvijek uz mene".

Otkada je u junu 2020. godine na pres konferenciji na "Kamp nouu" objavio da ima ALS postao je jedna od ključnih figura u podizanju svijesti o ovoj bolesti.

"Već četiri godine koristim invalidska kolica, a sada počinjem da osjećam kako mi se kapacitet disanja smanjuje, što mi otežava kontinuirani govor", priznao je Unsue, koji zbog toga više ne komentariše utakmice Barselone na radiju.

Zanimljivo, fudbal mu ne nedostaje, iako je u njemu gotovo cijelog života.

"Bio sam veoma srećan i nisam imao izbora nego da igram kao golman, jer sam bio najmlađi od petorice braće. Ne nedostaje mi fudbal. Ne žalim gotovo ni za čim, jer imam osjećaj da sam imao ispunjen život".

Tokom 17 godina profesionalne karijere kao golman dijelio je svlačionicu sa nekim od najvećih trenera, uključujući Johana Krojfa i Pepa Gvardiolu.

"Obojicu pamtim s velikim poštovanjem, imao sam sreće da radim s njima. Johan nas je sve oblikovao kad smo stigli 1988. godine. Bio je inteligentan, zahtjevan i vrlo srdačan čovjek. Malo sam igrao te dvije godine jer je Zubizareta bio prvi golman, ali sam naučio mnogo toga što mi je pomoglo u ostatku karijere. Krojf nam je promijenio mentalitet, a Gvardiola je usavršio i razvio Johanovu ideju. On je bio pravi revolucionar", naglasio je Unsue.

Sportska karijera pomogla mu je da s čvrstinom i pozitivnim stavom prihvati tešku bolest i da se udruži s kolegama u borbi za bolje uslove oboljelih. Postao je simbol borbe i nade za one koji pate od ALS-a, koristeći svoju prepoznatljivost da podigne svijest i zahtijeva više podrške za istraživanje ove bolesti. Pored svog fudbalskog nasljeđa, njegov najvažniji trag ostaje u borbi za bolju budućnost za sve koji se suočavaju s ovom surovom realnošću.

"Želim da me pamte sa osmijehom", poručio je Unsue.