Luka Vlaisavljević

MIJENJALI NACIONALNE SELEKICJE

TOP 10 igrača koji su igrali za više reprezentacija

Osjećaj nastupa za nacionalnu selekciju svoje države je vrhunac koju profesionalni fudbaler može da doživi, još pogotovo ako je na nekom velikom prvenstvu.

Međutim u fudbalu smo imali situacije i gdje su određeni fudbaleri uspjeli da zaigraju za dva ili više nacionalnih timova.

FIFA pravila nalažu da fudbaler može da igra za drugu selekciju, ako ima konekcije sa istom, obično preko porijekla do drugog koljena, ili eventualno ako je osoba provela određeni period u zemlji za koju želi da nastupi, i naravno ako je rođena u istoj.

Od 2021. godine krovna fudbalska organizacija je spustila kriterijume, i omogućila da fudbaleri promjene reprezentaciju, čak iako su nastupali za drugu.

Pravilo je da nije više od tri meča, i da su ih odigrali do 21 godine života.

Sredinom prošlog vijeka pravila su bila drugačija, ali bilo je i manje reprezentativnih utakmica.

Kada se sve svede, ovo je deset najboljih fudbalera da su igrala za više selekcija (računaju se samo nastupi za A tim).

10. DENZEL DAMFRIS (Aruba/Holandija)

Bek Intera i holandske reprezentacije, rođen je u Roterdamu, ali je 2014. godine odlučio da počne reprezentativnu karijeru u dresu Arube.

Njegov otac Boris je porijeklom sa ovog karipskog ostrva, a po majčinoj liniji je mogao da nastupa i za Surinam.

Za Arubu je odigrao samo dva meča, prijateljske utakmice sa Guamom, i uspio je čak i da se upiše u strijelce. Ipak kada je 2016. godine stigao poziv holandske U 20 reprezentacije, Damfris se odlučio za zemlju svog rođenja.

Od tada ima 53 nastupa za "Oranje", postigao je šest golova i čak 16 asistencija.

9. TIJAGO MOTA (Brazil/Italija)

Čovjek koji je u posljednje vrijeme zaludio fudbalski svijet kao trener sa svojom 2-7-2 taktikom u Bolonji (misli se na vertikalan raspored), sada je preuzeo Juventus i nazire se sjajna trenerska karijera.

Međutim i kao fudbaler je bio cijenjen, što se potvrđuje kada se pogleda njegov CV. Igrao je sa uspjehom za Barselonu, Atletiko Madrid, Inter, PSŽ.

Dobio je poziv 2003. godine da zaigra za Brazil na CONCAF Zlatnom kupu. Za "Selesao" je nastupio dva puta, ali je svojom fudbalskom igrom, prije svega stavom "radilice" na terenu, nije bio previše "interesantan" u kasnijim sazivima reprezentaicje.

Kako je njegov djeda porijeklom iz Italije, Mota je iskoristio tu liniju i od 2011. godine je nastupao za "Azure" za koje je zabilježio 30 nastupa.

8. INJAKI VILIJAMS (Španija/Gana)

Čovjek od čelika, fudbaler Atletik Bilbaa, momak koji je rođen u Baskiji i koji je imao nevjerovatnih 2.468 dana da nije propustio ni utakmicu ni trening, jer nije bio povrijeđen.

Taj niz je prekinut 29. januara 2023. godine kada je povrijedio butni mišić.

Bio je član mlađih kategorija španske reprezentacije a za A tim je debitovao na pripremama za EURO 2016. godine kada je zaigrao protiv Bosne i Hercegovine.

Međutim izostavljen je sa spiska, a kasnije nije više pozivan, iako je njegovo ime često bilo oko "crvene furije".

Injaki je zato odlučio da od 2022. godine zaigra za zemlju odakle potiču njegovi roditelji, Ganu.

Od tada je odigrao 17 utakmica, postigao jedan gol, i bio član ekipe koja je igrala Mundijal u Kataru 2022. godine.

Njegov rođeni brat Niko je dio ekipe Španije, i jedan od bitnijih šrafova na aktuelnom Evropskom prvenstvu.

7. VILFRED ZAHA (Engleska/Obala Slonovače)

Najbolji fudbaler koji je većinu karije igrao van "velike šestorke" Premijer lige (Liverpul, Mančester junajted, Mančester Siti, Čelsi, Arsenal, Totenhem).

Iako je od 2013-2015 bio član ekipe sa Old Traforda, obije godine je igrao na pozajmicama.

Sa druge strane, ikona Kristal Palasa, neko u koga se navijači "orlova" kunu i omiljena ličnost tog kraja Londona uz legendarnog Maksija Džeza, nedavno preminulog frontmena kultne elektronske grupe "Fejtles".

Gotovo nevjerovatno zvuči kako je on kao fudbaler bio stalno van poziva engleskih selektora, pa je tako za "gordi albion" odigrao samo dvije utakmice.

Da paradoks bude veći, tadašnji selektor Roj Hodžson nije ga previše zvao, a kasnije je upravo pod njim u Kristal Palasu "eksplodirao", što će kasnije i sam trener da prizna da mu je nepozivanje Zahe u reprezentaciju najveća greška.

Kako ni Sautgejt nije imao sluha za njega Zaha je zaigrao za Obalu Slonovače za koju je zabilježio 31 nastup, dao četiri gola i podijelio šest asistencija.

6. DIJEGO KOŠTA (Brazil/Španija)

Malo je ličnosti u istoriji fudbala koji su imali takav oreol, gotovo stripovskog i filmskog "zlikovca" kao što je to imao brazilski napadač koji će najviše ostati zapamćen po nastupima za Atletiko Madrid i Čelsi.

Fudbaler koji je često ulazio u fizičke kontakte za protivničkim odbranama, nerijetko provocirao protivnike, ali sa druge strane jedan od igrača kojeg bi obožavali, ako igra za vaš tim.

Reklo bi se da je Dijego Košta zapravo pravo otjelotvorenje fudbalske filozofije Dijega Ćola Simeonea, koji ga je trenirao u Atletiku.

Bio je pozvan uoči Munidjala u matičnom Brazilu 2014. godine, igrao je na prijateljskim mečevima protiv Italije i Rusije. Međutim uslijedilo je pismo španskog saveza Fifi, u kojem traže da se Brazilcu omogući da igra za "furiju".

Takva situacija je izazvala bijes u Brazilu, a čak je i Skolari reagovao sa izjavom "fudbaler koji odbije sveti brazilski dres, na turniru koji organizuje Brazil, ne zaslužuje da bude dio ovog tima. Okrenuo je leđa milionima koji sanjaju takvu priliku, da nastupe za petostrukog prvaka svijeta", kazao je Skolari tada.

Košta će na kraju da zaigra u Brazilu, ali u dresu Španije i malo je reći da će svaki kontakt sa loptom da bude ispraćen salvom zvižduka. Odigrao je 24 meča, postigao 10 golova i podijelio čestiri asistencije.

5. MIŠEL PLATINI (Francuska/Kuvajt)

Jedan od najboljih fudbalskih umova Francuske, nije baš reprezentativan da se nađe na ovoj listi. On je za "trikolore" zaigrao 72 puta, postigao 41 gol i podijelio 17 asistencija.

Ipak 27. novembra 1988. odlučio se da zaigra u prijateljskom meču na poziv kuvajtskog emira za tu reprezentaciju.

Ostaće upamćeno da će Platini odigrati 21 minut u porazu od SSSR-a, ali da će to biti dovoljno da završni na ovoj listi.

4. DEKLEN RAJS (Irska/Engleska)

Fudbaler koji je zadivio sve navijače Arsnala od kad je prešao da igra za njih prošle sezone, i neko ko je rođen u Kingstonu (jugozapadno predgrađe Londona).

Međutim jakih irskih korijena, i od 2015. godine je bio član svih reprezentativnih selekcija Irske, sve do 2018. godine kada je i debitovao za A tim "momaka u zelenom".

Martin O'Nil, tadašnji selektor Irske izjavio da Rajs neće više nositi nacionalni dres, jer mu je prišao engleski FA sa zahtjevom da zaigra za "gordi albion".

Jasno je da je Rajs automatski proglašen za veleizdajnika Irske, za koju je na kraju odigrao tri meča.

Za Englesku je do sada odigrao 51 meč i dao tri gola.

3. LASLO KUBALA (Čehoslovačka/Mađarska/Španija)

Sad već ulazimo duboko u fudbalsku istroju gdje se prije svih nalazi Laslo Kubala fudbaler koji je promijenio čak tri nacionalne selekcije, četiri ako priznajete i Kataloniju kao nezavisnu državu.

Fudbaler koji je deset godina nosio dres Barselone (smatran i danas za jednog od najvećih fudbalera kluba) je počeo svoj reprezentativni put kao fudbaler Čehoslovačke za koji je odigrao šest utakmica i postigao četiri gola.

Zatim je četiri utakmice igrao kao fudbaler Mađarske, ali se ni tu nije zaustavio.

Od 1953. godine se stavio na raspolaganje Španiji za koju je odigrao 19 utakmica i postigao 11 golova (asistencije se tada nisu bilježile).

Odigrao je tada i četiri utakmice za reprezentaciju Katalonije na kojima je postigao isti broj golova.

2. FERENC PUŠKAŠ (Mađarska/Španija)

Simbol mađarskog fudbala, sinonim za isti, kada se kaže "laka konjica" on je prvi koji padne na pamet.

Bio je dio Mađarskog tima koji je 1954. godine poražen u finalu Mundijala od Zapadne Njemačke.

Odigrao je 85 utakmica, postigao 86 golova, bio je toliko ispred svog vremena sa stilom igre.

Nakon bezupsješne Mađarske revolucije, i okupacije te zemlje od strane SSSR-a, sa saigračima iz Hovneda je bio izgnanik, uslijedila je i dvogodišnja suspenzija od strane Fife (krovna fudbalska organizacija ni tada nije imala sluha za ljudska prava), a sa drugovima je igrao prijateljske utakmice po Italiji.

Nakon pauze uslijedio je prelazak u Real Madrid, gdje je postao legenda, a u poznim godinama je zaigrao reprezentaciju Španije, za koju je upisao četiri nastupa, bez postignutog gola.

1. ALFREDO DI STEFANO (Argentina/Kolumbija/Španija)

Temelj svega što Real Madrid predstavlja u današnjem fudbalu usadio je urpavo argentinski napadač koji je osvojio pet vezanih titula Lige šampiona  sa "kraljevskim klubom".

Kao član Argentine osvojio je Kopa Ameriku, odigrao je šest utakmica i postigao šest golova.

Potom je uslijedila čuvena "El Dorado" faza kada je Di Stefano povučen iskustvom Adolfa Pedemere, jednog od najboljih fudbalera svijeta tada, prešao u kolumbijski Milonarios.

Kolumbija je tada bila u ratu sa Fifom, ali je u svojoj ligi okupila svu fudbalsku elitu tog vremena, pa su tako mađarski, engleski, francuski, italijanski, brazilski fudbaleri pojačali ligu koja je bila zabranjena od strane Fife. Po načinu privlačenja igrača dosta slična sa saudijskom ligom danas.

U tom periodu Di Stefano je odigrao četri meča za Kolumbiju, iako nikad nije imao njihov pasoš.

Prelaskom u Real Madrid dobio je 1956. godine špansko državljanstvo. Za "Furiju" je odigrao 31 meč, dao je 21 gol, ali nikad nije zaigrao na Mundijalu zbog povreda.