B.Bu. [ Politika ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Novi trend - Neću jesti, da budem lijepa

Poremećaji ishrane, kao što su bolumija, anoreksija i prejedanje često imaju uzrok u nezadovoljstvu svojim izgledom. Najviše oboljelih su mladi između 16. i 20. godine, kaže za „Magazin” psiholog Sanja Bratina.

U današnje vrijeme, sa napetošću ubrzanog života, problemima ali često i modom, i kod nas je sve više „bolesno mršavih”, kako sredina zna da okarakteriše, ali i pregojaznih osoba, kakve smo donedavno uglavnom viđali u zemljama koje su prve prihvatile kulturu instant hrane i života. Lako je zaključiti da je pitanju poremećaj u ishrani. Rijetko kome, međutim, pada na pamet da u pitanju iza tih pojava stoji psihički problem.

Šta su poremećaji ishrane i kako ih prepoznati, pitali smo psihologa Sanju Bratinu.

„Najpoznatiji poremećaji ishrane su: anoreksija, bulimija i prejedanje. To su ozbiljne, ali izlječive psihičke bolesti. Vrlo često se pojavljuju zajedno sa drugim poremećajima, najčešće sa depresijom, zloupotrebom supstanci, anksioznim poremećajem i poremećajima ličnosti”, kako kaže.

Iako je bolest izlječiva, međutim, rizik od smrti je sastavni dio ovog poremećaja. „Smrt kod anoreksije i bulimije, na žalost, spada u ishode koji su očekivani, oko šest odsto pacijenata umre od posljedica ovih problema”, dodaje. Postoje neke procjene, po podacima koje je prikupljala, da oko 70 miliona osoba širom svijeta pati od određenih poremećaja ishrane. Čak deset odsto dijagnostifikovanih pacijenata je mlađe od 10 godina, trećina oboljelih od ove bolesti su mlađi tinejdžeri i imaju između 11 i 15, a najviše, njih, čak 43 odsto su mladi od 16 do 20 godina. Poslije dvadesete, po tim podacima, oko 14 odsto ljudi ima ovaj poremećaj.

„Najčešći uzrok pojave ovih problema je nezadovoljstvo svojim tijelom i izgledom. Po istraživanjima kojima sam se bavila, 40 do 60 odsto djevojčica je zabrinuto u vezi svoje težine i prije 12 godina života. Šta je to što tako rano toj djeci daje informaciju da je njihova težina neadekvatna? Vjerovatno to stiže od nekud iz njihovog neposrednog okruženja. Jer,nikad se dijete od sedam godina ne probudi jednog dana i tek tako samo sebi kaže o se ne probudi jednog dana i kao dete od sedam godina i kaže: ‘Juuu, odjednom vidim da sam debela’. Od nekoga mora da je to čulo. Često možete i sami čuti izuzetno toksične i destruktivne komentare roditelja i ostalih iz okruženja djece i mladih. Citiram komentar oca upućen djevojčici od četiri godine, koja danas kao pacijent i dalje misli da je sa tridesetak kilograma debela: ‘Vidi kako si debela, već imaš celulit’. A to je dijete koje isti roditelji hrane i ako je moguće da u tim godinama ima celulit, to je uglavnom zbog načina na koji ga hrane. A da ne govorim o onim raznim uvredljivim komentarima, tipa: debela stoko, krme, prase…. Znači imamo najrazličitije načine na koje nekako saopštavamo, a da nismo do kraja svjesni toga, nešto što kaže tom djetetu: „Nisi OK”. Tako da je pitanje navika u ishrani prije svega pitanje kulture ishrane porodice i okruženja”, kako kaže sagovornica.

Alarmi za poremećaj ishrane

Zato su i razgovori sa roditeljima dio terapija koje se sprovode da bi se takvoj djeci čija je psiha u razvoju pomoglo. Šta su alarmi na koje obraćamo pažnju kada sumnjamo da neko pati od poremećaja ishrane?

Stalno preskakanje obroka – ta osoba će rijetko sjesti i jesti sa porodicom i konstantno će nalaziti najrazličitije, čak i kreativne načine da izbjegne obrok za zajedničkim stolom i nalaziće sebi 1001 izgovor, tipa: Jeo sam na poslu, Jela sam u školi, Jela sam upravo prije nego što ste vi došli. Simptomatično je i spremanje sopstvenih obroka uz izbjegavanje uobičajene hrane zajedničkih obroka. To ne znači da neko ko hoće da bude vegetarijanac, naglašava psiholog, pati od poremećaja ishrane zato što sprema odvojeno od onih koji jedu meso. Već se to odnosi na nekoga ko, ustvari, govoreći da će sebi da spremi, nikad ništa ne jede.

Vidljiv znak je i neprekidno držanje strogih dijeta, prihvatanje veoma restriktivnih načina ishrane. Na primjer, kad neko jede  samo povrće, uz obrazloženje da u voću ima šećera. Ili ne jede ništa u čemu postoji masnoća, kao što su razna mesa i ribe, slanina, čvarci..

„Povlačenje od uobičajenih socijalnih aktivnosti je još jedan znak. Na primjer, djevojčica koja odjednom prestaje da izlazi napolje, da se bavi sportom, da se druži sa drugima, da razmjenjuje informacije. To vam je i inače simptom koji izaziva i traži pojačanu pažnju, pa sad i ako nije poremećaj ishrane, neki jeste i obratite pažnju. Na listi alarma su i konstantno žaljenje na debljinu, svakodnevni razgovori o mršavljenju. Takođe, često provjeravanje izgleda u ogledalu i traganje za manama uz riječi ‘Grozna sam, užasna, debela sam... Ko mene takvu uopšte može pogledati’. To su jako teške i samoporažavajuće, samokritične misli i ideje pri pogledu na neki, određeni dio tijela koje za tu osobu postaje samo figura, dok tjelesno zdravlje pada u drugi plan.” kaže Bratina.

Upotreba suplemenata, laksativa ili biljnih proizvoda isto su razlozi za gubitak težine, kao i pretjerano vježbanje. Sve to može dovesti do anoreksije čiji uzroci, inače, mogu biti  i druge prirode. Često do poremećaja ishrane dolazi kod djece kad imaju porodičnih problema kao što je i razvod roditelja i kad odbijaju hranu.

Do druge vrste poremećaja – do prejedanja i do bulimije dolazi često i poslije dugog gladovanja i anoreksičnih faza. Bulimija što na latinskom znači „vučja glad” predstavlja napade prejedanja poslije kojeg najčešće slijedi povraćanje kao naknadna psihička kontrola tih napada. Najčešće se javlja kod mladih od 17-18 godina, po svjetskim podacima. Ponovljeno uzimanje velike količine slatkiša ili veoma masne hrane, može dovesti do pretjerane promjene težine, do oštećenja na zglobovima i prstima, do kvarova na zubima i oštećenja njihove gleđi, koju inače svi poremećaji ishrane mogu da izazovu. U prejedanju je glavni simptom kada neko stalno jede velike količine hrane, kod bulimije napuštanje zajedničkog obroka zbog odlaska u toalet. U oba slučaja se jede i u tajnosti. Sa svim tim su vezani i izrazi depresije, gađenja, stida i krivice u vezi sopstvenih navika u ishrani, tipa „Kakav sam kreten, Kakva sam budala, kakav sam idiot”, što svjedoči o negativnoj energiji.

„Glavne posljedice ovih poremećaja su narušeno zdravlje, depresija, anksioznost, suicidne misli i ponašanje, kod djece problemi u rastu i razvoju, a zloupotreba supstanci kojim takva osoba želi sebi da pomogne, kao i narušeno zdravlje, mogu dovesti i do smrti. Zato se poremećaji ishrane leče multidisciplinarno. To znači da se sa psihoterapijom, kod težih poremećaja obavezno paralelno uključuju i ljekari i farmakoterapija, kao i nutricionisti. U težim slučajevima se oštećeni hospitalizuju. Liječenje nije brzo, ali kada se preduzme u većini slučajeva je uspješno”, kaže Sanja Bratina.