B.Bu. [ Klix.ba ]

MIŠLJENJE STRUČNJAKA

Svako ima svoju mjernu jedinicu uspjeha

Važno je da je čovjek u najširem smislu autentičan, vjeran sebi i onome šta nosi u sebi. Tada može da bude iskreno zadovoljan i uspješan.

Čovjek može da osjeća da je postigao uspjeh i onda kada drugi oko njega smatraju da nije. Isto tako, može da osjeća da je podbacio onda kada drugi procjenjuju da je uspio. Zato se o uspjehu u psihološkom smislu, po objašnjenju psihoterapeuta Dragane Ivković, govori kao o osjećanju.

Postizanje određenog cilja dovodi do osjećaja radosti. S druge strane, ako se osoba osjeća da je podbacila, pojaviće se osjećanje neuspjeha i potištenosti. Na primjer, kada završi fakultet, čovjek osjeća radost zbog završenog posla, ali osjećanje uspjeha izostaje zbog nedostatka interesovanja za tu profesiju.

Takmičenje s drugima

Ona objašnjava i da socijalni faktori igraju ogromnu ulogu u oblikovanju unutrašnjih standarda koji utiču na to da li ćemo određene aktivnosti doživjeti kao uspješne ili ne. Prvi socijalni faktor je naša primarna porodica, potom škola, prijatelji, profesija, mediji... Čovjek se često takmiči s drugima i opšti načini procjenjivanja svojih i tuđih djelatnosti njemu su snažno nametnuti.

Ima mnogo definicija uspjeha: za nekoga je to biti bogat, za drugoga biti voljen, imati mnogo djece. Od čega to zavisi?

– Najviše zavisi od toga kako se osjećamo kada ostvarimo određeni cilj. Lične težnje su u najvećoj mjeri uslovljene vrijednostima koje generacijama unazad gaji porodica u kojoj smo odrasli. Na primjer, obrazovanje, bogatstvo, porodični posao, očuvanje imanja, dostignuća u državnoj službi... Osjećanje uspjeha često je direktna posljedica očekivanja koja smo ispunili ili ne. Međutim, danas je jak uticaj interneta na osjećanje uspjeha kod djeteta, a kasnije i odraslog čovjeka. Primjećuje se, recimo, tendencija kod mladih da na što lakši način zarade što više para. Školska postignuća više nisu važna. Često na seansama čujem kako im je nešto nedostižno, daleko. Objektivno ne postoji razlog da se osjećaju neuspješno. Ciljeve koje postavljaju uslovljeni su sadržajima s društvenih mreža, koje nameću kako treba da izgleda i šta sve treba da ima srećna porodica ili pojedinac – odgovara naša sagovornica.

Zato kaže da je važno da se preispitamo šta je to šta nam zaista treba i šta je to što zaista želimo, čemu težimo i koji su motivi koji nas vode. Takođe je bitno da definišemo šta je to realno i moguće na putu dostizanja ciljeva.

Objektivno sagledavanje mogućnosti čuva nam energiju i obezbeđuje da izaberemo odgovarajuće aktivnosti koje će nas odvesti do cilja, a onda i do osećaja uspeha.

Vrijeme za preispitivanje

Na primjer, ako se čovjek osjeća neuspješno u profesiji kojom se bavi, potrebno je da preispita da li je tu profesiju birao sam ili pod uticajem drugih, kako se osjeća dok to radi, šta je zbog posla zapostavio, kako se osjeća u kolektivu u kome radi, da li je zadovoljan primanjima, da li postoji nešto drugo što ga interesuje, koliko je zadovoljan radnim vremenom...

Osvrt na ove okolnosti dalje vodi do preuzimanja odgovornosti za svoje učešće u tom procesu. Tada se i pored osjećaja neuspjeha doživi olakšanje i oslobodi energija za postavljanje novih ciljeva, objektivno planiranje aktivnosti i preduzimanje odgovarajućih koraka.

Dragana Ivković na osnovu iskustva u psihoterapiji sa svojim klijentima izdvaja da je mnogima najvažnije osjećanje da budu autentični, da žive u skladu s onim što jesu, svjesni svojih potreba, osjećanja, mogućnosti. Naravno i da budu spremni da preuzmu odgovornost za svoja osjećanja i ponašanja.

Pitanja na putu ka uspjehu
Tokom života mi mijenjamo percepciju sopstvenih vrijednosti, preispitujemo postavljene ciljeve, osvješćujemo potrebe. Da li nam je to čemu težimo zaista i koliko važno? Da li smo spremni da se žrtvujemo za ostvarenje tih ciljeva? Da li realno to možemo u ovom trenutku? Kako ćemo se osjećati ako uradimo nešto što se od nas očekuje? Ovo su neka od pitanja koja nam mogu pomoći na putu do osjećanja uspjeha.