B.Bu. [ Klix.ba ]

PROCIJENITE SAMI

Priča o najzdravijem narodu na svijetu je – istina ili mit?

Ukucajte u Gugl “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva, ne jede meso, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina. Istraživači su lako raskrinkali ovaj mit, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog vijeka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Ipak, mit i dalje živi.

U svom radu “Tipologija ekstremnih mitova o dugovječnosti” objavljenom za Nacionalni centar za biotehnološke informacije, Robert D. Jang i njegovi saradnici rasvijetlili su kada se, kako i zašto javljaju neistinite priče o “najzdravijim ljudima”.

“Špic” je bio sedamdesetih godina kada su se pojavile tri lažne, ali medijskim napisima dobro potkovane priče i regije: Kavkaz, dolina Hunza u Pakistanu i dolina Vilkabamba u Ekvadoru.

Ovdašnjim je medijima, valjda zbog nikada dokazane veze između naroda Hunza (u originalu Burušo) i Aleksandra Makedonskog – zbog čega će majstori iz bivše jugoslovenske republike prije desetak godina pokušati da prisvoje ovih osamdesetak hiljada duša.

Ukucajte u Gugl “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva ni od kakvih bolesti, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina.

U tu zamku upadnu čak i neki krajnje ozbiljni i respektabilni sajtovi:

“Oni kao da su s neke druge planete, ali nisu. Narod Hunza živi na planinama sjevernog Pakistana, ima ih oko 87.000, a posebni su po tome što žive prosječno sto godina, ali mnogi od njih bez problema dožive i 120. Pojedinci su živjeli i 160 godina. Rijetko su bolesni, ne znaju šta su to tumori, vrlo mladoliko izgledaju, a njihove žene rađaju i sa 65 godina. Oni su živi dokaz kako prehrana i način života utiču na čovjeka. Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak ako je ispod nule. Jedu samo ono što uzgoje. Hrane se sirovim voćem i povrćem, orašastim plodovima, jedu mnogo sušenih kajsija, razne žitarice (uglavnom heljdu i ječam), mahunarke, te rjeđe ovčji sir, mlijeko i jaja. Za njih međuobroka nema, samo doručak i ručak. Mnogo hodaju, čak 15 do 20 kilometara dnevno. Meso jedu izuzetno rijetko, dva puta godišnje pojedu malo jagnjetine ili piletine. Takođe, mnogo se smiju”.

Nije dosta? Ima i finale:

“Ovaj živahan i izdržljiv narod za sebe kaže da su potomci Aleksandra Velikog i njegove vojske. Neki od njih su u vrijeme osvajanja ostali u svojim selima i oženili se. Mediji su 1984. godine pisali o Saidu Abdulu Mobudu iz naroda Hunza koji je došao na londonski aerodrom i zbunio službenike pokazavši im pasoš. U njemu je pisalo da je rođen 1832. godine”.

Čak ni komentari na tom sajtu, koji velikom većinom “prozivaju” vijest i novinara što ju je priredio, nisu pomogli – ona se i dalje batrga i preslikava.

Storija se apsolutno ponavlja, uz dodatak ponekog masnog detalja.

“Priča o njihovoj dugovječnosti i zdravom životu doprla je do ušiju mnogih stranaca koji su upravo svoj dom preselili u dolinu rijeke Hunze zaključivši da je zdrava ishrana ključna za postizanje dugog života”.

Glavni krivac je, u ovom slučaju, izvjesni dr Aleksander Lif, koji je januara 1973. – dakle, kada su mediji prosto gutali priče o “dugovječnim plemenima” – putovao u Pakistan i objavio reportažu u magazinu Nacionalna geografija, koja je napravila direktnu vezu između podneblja koje naseljavaju Buruše i mitskog “Šangri-La” iz uma Džejmsa Hiltona.

Doktori koji su u naučnom radu raskrinkali ovaj mit u stvari nisu morali mnogo da se potrude, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog vijeka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Oni, kao i svako udaljeno pleme, vole malo da “zamaste” pred posjetiocima, a turista, između ostalog i zahvaljujući mitovima, ima mnogo. No nije samo “domaćinski” odnos posrijedi, pošto Hunze jednostavno ne mjere vrijeme kao ostali narodi – oni će rutinski reći da je “mnogo star” onaj koji ima više od pedeset godina. Što i nije čudno, s obzirom na to da je očekivani životni vijek kod njih, prema podacima sa pakistanskog popisa, 52 godine za muškarce i 52 za žene. Jednako kao i u svim drugim djelovima sjevernog Pakistana. Naravno, njihova ishrana se uglavnom sastoji od mesa, a dr Lif je samo zabasao u ljeto, kada “štekaju” hranu koja će im dobro doći preko zime.

Još 1996. u Njujork Tajmsu je objavljen veliki tekst Džona Tirnija, koji je putovao na granicu Pakistana i Kine kako bi se uvjerio svojim očima o istini. Vidio je život, onakav kakav jeste, i onakav kakav se nimalo ne dopada proizvođačima mitova.

“Kada sam otišao tamo, kako bih pisao o tajnama zdravlja Hunza, postalo mi je jasno zašto su svi to nazvali Šangri-La. Bilo je to najljepše mjesto koje sam ikada vidio. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog svijeta snežnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonog romana, i bilo je mnogo starih ljudi koji su mi djelovali prosvećeno, kao da su monasi iz Šangri-La”, počeo je svoj zapis Tirni.

Ali…

“Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o njihovoj dugovječnosti, ispostavilo se, bila je odsustvo bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina, i pretjerivali su najmanje deceniju ili dvije, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sjećanja sa istorijskim događajima. Hunze nisu imale neobičan broj stogodišnjaka, a njihov tradicionalni način života nije bio baš dobar recept za dobro zdravlje”, naveo je stručnjak i dodao:

“Planinski vazduh jeste djelovao dobro, ali ljudi su većinu vremena proveli u svojim straćarama od blata, udišući veoma zagađen vazduh sa ognjišta. Patili su od bronhitisa i mnogo drugih oboljenja, kao što su tuberkuloza, dizenterija, malarija, tetanus i kancer. Nedostatak joda u njihovoj ishrani izazivao je mentalnu retardaciju. Djeca su im proljeća provodila gladna. Najzdraviji su bili oni pripadnici plemena koji su živjeli u selima nadomak novog puta koji je izgrađen. Tamo su se kamionima dovozili hrana, vakcine, antibiotici, jodirana so, i pravili pravi dimnjaci”, piše Tirni.

Ali, Hunze, kao i svaki primitivni narodi, bili su ubijeđeni da im u stvari moderna civilizacija skraćuje živote. Za zdravstvene probleme krivili hemikalije u voću i povrću, i insistirali da je dolina nekada zaista bila Šangri-La. Jedna starija žena, po imenu Bibi Kumaru, rekla je novinaru: “Današnji ljudi su kao olovke. Mi smo bili kao drveće. Bebe su nekada bile tako zdrave.”