Rajna Brojer [ https://www.dw.com/sr/ništa-bez-pasoša-dokument-koji-otvara-i-zatvara-vrata/a-71217652?maca=ser-Serbisch_volltext-34583-xml-msn ]

Ništa bez pasoša - dokument koji otvara i zatvara vrata

Biometrijske fotografije, bar-kodovi, hologrami, mikročipovi: današnji pasoš nesumnjivo je primer moderne tehnologije. Nekima otvara vrata sveta, dok je onima bez odgovarajućeg pasoša taj svet zatvoren. Ali kako je sve počelo? Kako je nastala ova važna knjižica?

Biometrijske fotografije, bar-kodovi, hologrami, mikročipovi: današnji pasoš nesumnjivo je primjer moderne tehnologije. Nekima otvara vrata svijeta, dok je onima bez odgovarajućeg pasoša taj svijet zatvoren. Ali kako je sve počelo? Kako je nastala ova važna knjižica?

Venecija u vrijeme kuge

Još u 14. vijeku postojalo je nešto slično putnom dokumentu. U to vrijeme kuga je harala Evropom, a gradovi poput Venecije tražili su načine da suzbiju ovu bolest. Tako je nastalo tzv. „kugino pismo" – potvrda koju je svaki putnik morao pokazati pri ulasku u grad. Ako je dolazio iz područja zahvaćenog kugom, nije mu bilo dozvoljeno da uđe u grad na Lidu.

Tada putni dokument još nije bio povezan s državljanstvom, već s mjestom prebivališta. Povezivanje nacionalnosti s pasošem uvedeno je mnogo kasnije, u 20. veku.

Uvođenje jedinstvenih pasoša

Neposredno nakon Prvog svetskog rata pojavila se ideja o uvođenju globalnih standarda za pasoše. Ovaj zadatak povjeren je novoosnovanoj Ligi naroda, preteči današnjih Ujedinjenih nacija.

Prema riječima Hermine Dibolt, iz arhiva UN u Ženevi, pasoši kakve danas poznajemo postoje tek oko 100 godina.

Liga naroda, osnovana 1920. godine, imala je zadatak da obezbijedi mir nakon Prvog svetskog rata. U tom periodu propadala su stara kolonijalna carstva, a nastajale nove nacionalne države. Tokom rata mnogi su bili prognani i često su imali samo lokalne dokumente za dokazivanje identiteta.

Zemlje poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije već su tokom rata zahtijevale zvanične lične dokumente od ljudi iz neprijateljskih zemalja koji su željeli da uđu na njihov teritoriju.

Nakon 1918. godine, kada su milioni ljudi bili u bjekstvu, granični službenici imali su problema s provjerom brojnih različitih putnih dokumenata. Bilo je teško prepoznati da li je neki pasoš autentičan ili ne. Zato je bilo potrebno pronaći rješenje.

Godine 1920. Liga naroda okupila je svetske lidere u Parizu kako bi dogovorili jedinstvena pravila za putne dokumente. Dogovoreno je da pasoši svuda izgledaju isto i sadrže iste informacije.

Od tada su pasoši morali imati dimenzije 15,5 x 10,5 centimetara, sadržavati 32 stranice i na naslovnoj strani nositi naziv države i grb. Taj format koristi se i danas.

Sloboda za jedne, prepreka za druge

Već tada su postojali kritičari pasoša. Njihov argument bio je da dokument ne služi slobodi putnika, već njihovoj kontroli.

„Neki lideri željeli su da sve ostane kao prije, kada su se ljudi mogli slobodno kretati bez nošenja dokumenata. Pasoš je bio nepopularan i u javnosti i u medijima. Ljudi su smatrali da im pasoši ograničavaju slobodu i narušavaju privatnost. Osim toga, pasoš je bio povezan s mnogo birokratije i komplikacija", objašnjava Hermine Dibolt.

U članku „Njujork Tajmsa" iz 1926. godine piše: „Mora li pasoš ostati stalni element putovanja? Sistem koji je nastao tokom rata nezgrapan je, dosadan i ometa slobodno kretanje između nacija."

Međutim, bilo je prekasno zaustaviti ovaj razvoj. Članice Lige naroda nisu se mogle dogovoriti kako bi svijet bez graničnih kontrola i pasoša trebalo da izgleda. Tako je pasoš ostao.

Moderni pasoš i globalna nejednakost

Do danas, pasoš može značajno uticati na život osobe. Državljanstvo određuje kuda neko može putovati i gdje se može zadržavati. U zavisnosti od zemlje porijekla, pasoš svom vlasniku može donjeti velika prava – ili očaj.

Razne top-liste pasoša pokazuju koliko se zemalja može posjetiti bez vize s određenim pasošem.

A šta je s ljudima koji nemaju državljanstvo ni pasoš? Oko deset miliona ljudi u svijetu je bez državljanstva. Jedan od razloga može biti diskriminacija etničkih grupa. Prema Američkom institutu za diplomatiju i ljudska prava, oko 70 procenata Roma i Sinta u Njemačkoj je bez državljanstva.

Zlatni pasoši i u EU

Pasoši su među najtraženijom robom - ne samo na crnom tržištu. Nekolo karipskih država nudi takozavne zlatne pasoše. Do prije par godina, više članica EU je imalo takva program, na primjer Kipar, Bugarska i Portugal. Ti programi su ukinuti posle kritika Brisela,

Malta je poznata po svom programu investitora gdje je minimalna investicija za sticanje državljanstva oko 690.000 evra, ali uz dodatne troškove i donacije, ukupni iznos može preći 1,15 miliona evra.

Grčka nudi boravišnu dozvolu uz ulaganje od najmanje 250.000 evra u nekretnine, a posle sedam godina boravka, investitori mogu da se prijave za grčko državljanstvo. U nekim popularnim regionima kao što su Atina, Solun, Santorini i Mikonos, minimalni iznos ulaganja je povećan na 500.000 evra.