[ Priredio: M.V. ]

milun zogović

Da i srpski bude službeni jezik

Ustavnim normiranjem srpskog jezika kao službenog Crna Gora će najbolje potvrditi svoj građanski i evropski karakter.

Piše: Milun Zogović

Dopuna Ustava u odnosu na to pitanje, na način da se ne povređuju ničija prava, vodi pomirenju u Crnoj Gori i u opštem je interesu dugoročne stabilnosti i napretka Crne Gore.

Neophodnost uvažavanja realnosti, koju su kontinuirano pokazali popisi stanovništa i 2003. i 2011. i 2023. godine je prevashodno civilizacijsko, pa tek onda pravno pitanje. Realnost je da srpskim jezikom govori najveći broj građana Crne Gore. Ustav Crne Gore iz 2007. godine isključivo je prepoznao crnogorski kao jedini službeni jezik. Diskriminacija prema srpskom jeziku sprovedena je uprkos rezultatima popisa iz 2003. godine, na kojem se 64,5% građana izjasnilo da govori srpskim jezikom, dok je onih, koji govore crnogorskim, bilo 22%. Tu se najbolje vidi privremeni „trijumf“ političko-pravnog nasilja nad faktičkim stanjem.

Presedan, koji direktno ruši temelje građanskog i evropskog koncepta države Crne Gore, neophodno je otkloniti kroz širi dijalog svih relevantnih činilaca, gdje bi se analizom argumenata za i protiv došlo do saglasnosti za uvažavanje faktičkog stanja. To bi značilo saniranje negativnih posljedica neodržive, a trenutno važeće diskriminacije srpskog jezika, koju je počinio ustavopisac iz 2007. godine. Očigledno je postojala namjera da ovu diskriminaciju po svaku cijenu učini trajnom i uvede u legalne i legitimne tokove.

Autori ovih besmislenih diskriminatornih rješenja, koji potiču iz krugova crnogorskih nacionalista dukljanske orijentacije, pokušali su ove ideje „zabetonirati“ Članom 157 Ustava CG, koji propisuje da se i Član 13 može mijenjati ako se na državnom referendumu za promjenu izjasni najmanje tri petine svih birača. Ovakvo apsurdno rješenje gotovo da i ne postoji u uporednoj praksi. Takva većina je daleko iznad poznatih i proklamovanih međunarodnih standarda.

Čak je Ustavom propisano da se ni član 157 ne može promijeniti bez referendumske većine od 3/5 svih birača. Dakle, sve tekovine prevarne politike režima DPS-a i SDP-a pomenuti krugovi crnogorskih nacionalista htjeli su kroz Ustav učiniti nepromjenjivim, uključujući i nekažnjivost prema počiniocima, iz njihovih redova, ogromne pljačke države i građana. Istorija ustavno-pravne prakse na prostorima Crne Gore uči nas da svako novo ustavno rješenje mora biti utemeljeno na uvažavanju realnog stanja, koje diktira većina građana.

Zato je neophodno dopuniti Ustav normom, kojom se ne tretira Član 13, nego se unosi novi član, i novo poglavlje, koje treba da sadrži sljedeće: Srpski jezik, kojim govori većina građana Crne Gore, je službeni. Nijesam isključiv u određivanju pravne formulacije, jer se može desiti da na nekom od narednih popisa i neki drugi jezik bude većinski. Stoga mi može biti prihvatljiva formulacija da je, pored već Ustavom propisanog, službeni jezik i onaj kojim se na popisu izjasni da govori najveći broj građana Crne Gore.

Zagovornici 3/5 na referendumu, koji su isključivi, i koji svojim nastupima šire podjele, koliko god da se upinju, ne mogu učiniti razumnim i prihvatljivim svoje stavove da jedino crnogorski jezik može imati status službenog jezika, pa ma koliko građana njime da govori. Ti stavovi su u direktnom sukobu sa karakterom i principima građanskog društva i države.

Iza takozvanog ustavnog čistunstva i navodnog poštovanja Ustava kriju se radikalni, isključivi i čak nacionalistički stavovi u cilju diskriminacije srpske jezičke i nacionalne zajednice. Tim istim protagonistima nije smetao nijedan neustavni čin, ili nepoštovanje važećih ustavnih normi kada su ostvarivali svoje političke, ideološke i druge ciljeve (crnogorski jezik, eliminisanje tradicionalne zastave trobojke, nezavisnost Crne Gore...). Ja u nekim neustavnim aktima od 1990. do danas, ali ne i u pitanjima identiteta, vidim nužnost uvažavanja realnosti tog vremena i ozbiljnost političkih aktera da kroz najširi mogući dogovor pretoče realnost u novu ustavnu praksu ili ustavna rješenja.

Moje zalaganje za normiranje srpskog jezika kao službenog predstavlja poziv da se kroz što širi dijalog i dogovor postigne većina od najmanje 2/3, kako bi se to rješenje moglo ugraditi u Ustav. Naglašavam da se kroz ovaj pravni put ne povređuje nijedna norma važećeg Ustava. Dakle, moj predlog je da se na ustavan način uvaži realnost, a to je da se srpski jezik Ustavom definiše kao službeni.

Ovim tekstom pokazaću kako se prilikom donošenja krupnih odluka nije poštovao Ustav iz 1992. godine, i kako su gažene njegove najvažnije odredbe. Kršenje tih ustavnih normi nije sankcionisala međunarodna zajednica. Naprotiv. Priznajući nezavisnost Crne Gore, međunarodna zajednica i Ujedinjene Nacije su se opredijelile da između poštovanja Ustava države i faktičkog stanja, koje pokazuje jednostrano usvojeni izvještaj DIK-a, podrže rezultate referenduma a ne ustavne norme. Ja se ne zalažem danas za kršenje Ustava, već smatram da se faktičko stanje, vezano za srpski jezik, može prenijeti u Ustav bez kršenja ustavnih normi. A to je moguće ako postoji politička volja i odgovornost ključnih političkih aktera za donošenje ovakve odluke.

Da podsjetimo na Ustav Crne Gore iz 1992. godine, Član 9: „U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ravnopravno je ćirilično i latinično pismo. U opštinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici nacionalnih i etničkih grupa u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma.“. U Članu 2 stoji da se o promjeni državnog statusa, oblika vladavine i promjeni granice ne može odlučivati bez prethodno sprovedenog referenduma građana. Dakle ne propisuju se referendumski cenzusi, a pitanje jezika Ustav iz 1992. godine ne tretira kao referendumsko pitanje, što dodatno potvrđuje, pored opšte, i besmislenost u istrajavanju na referendumskoj većini od 3/5 kada je jezik u pitanju.

Formalno pravno gledano, proglašenje nezavisnosti 2006. godine nije ostvareno kroz poštovanje svih ustavnih procedura. Čak i prostim, površnim čitanjem Ustava iz 1992. godine to se lako može dokazati. Čitanjem već citiranog Člana 2 stava 3 lako se dolazi do zaključka da referendum ne predstavlja konačnu odluku, nego prethodno pitanje. U tom stavu nigdje se ne propisuju većine ni tog ni drugog referenduma. Član 81 tačka 6 propisuje da Skupština raspisuje republički referendum. Član 83 propisuje da Skupština odlučuje većinom glasova od ukupnog broja poslanika o raspisivanju referenduma. Današnji zagovornici 3/5 su sljedbenici onih političkih struja koje su smatrale da u Zakonu o referendumu ne treba da bude limit od 50% izašlih, nego da je referendum validan bez obzira na izlaznost. Referendum 2006. godine, kao prethodno pitanje, realizovan je po specijalnom zakonu, koji je Crna Gora usvojila uz posredovanje EU između dva suprotstavljena bloka. Prilikom promjene državnog statusa jedino što je po Ustavu urađeno jeste organizovanje referenduma. A to je nedovoljno. Postupak promjene državnog statusa i promjene Ustava do detalja su uređeni Članom 119 tada važećeg Ustava iz 1992. godine, koji glasi : „Ako se predlog za promjenu Ustava odnosi na odredbe o državnom statusu i obliku vladavine, ako se njima sužavaju slobode i prava ili ako se predlaže donošenje novog Ustava, danom usvajanja predloga Skupština se raspušta, a nova Skupština saziva u roku od 90 dana od dana kada je predlog usvojen. Nova Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom svih poslanika samo o onim promjenama Ustava koje sadrže usvojeni predlog, odnosno o usvojenom predlogu za donošenje novog ustava.“

Ovo je princip tzv. dvije dvotrećinske većine, koje su se morale ostvariti u dva saziva Skupštine da bi se proglasila i ostvarila promjena državno-pravnog statusa Crne Gore, to jest da bi se promijenio član 1 u stavu 3 Ustava iz 1992. godine, a koji glasi „Crna Gora je članica Savezne Republike Jugoslavije“, odnosno DZSCG.

Nakon referenduma Skupština je morala da sa 2/3 utvrdi promjenu Člana 2 tačke 3 važećeg Ustava, što Skupština nije uradila. A drugi model je mogao biti da stalni saziv Skupštine predloži donošenje novog Ustava, da sa 2/3 utvrdi tekst tog novog Ustava, da se nakon toga Skupština raspusti, održe izbori, nakon kojih bi novi saziv Skupštine ustojio novi tekst Ustava. Ovaj model nije primijenjen, a, kao što je poznato, u septembru 2006. godine održani su redovni parlamentarni izbori. A to znači da ustavna procedura nije ispoštovana. Poslanici bloka za očuvanje zajedničke države nijesu prisustvovali glasanju u Skupštini o deklaraciji o nezavisnosti, što je lako provjeriti. Članovi DIK-a iz bloka za zajedničku državu nijesu glasali Izvještaj o rezultatima referenduma, niti su ga potpisali. Taj izvještaj je usvojen odlukom stranog državljanina, Františeka Lipke, koji je dobro iskoristio svoj položaj i presudio takozvanim zlatnim glasom.

Moj cilj nije da otvaram pitanje neustavnosti proglašenja nezavisnosti Crne Gore. Želim da na ovaj način demantujem sve zagovornike stava da nije moguće dopuniti Ustav sa 2/3 u Skupštini Crne Gore.  

Nadam se i želim da vjerujem da u Crnoj Gori ima mudrosti i želje da se dođe do tog rješenja da srpski jezik dobije status službenog jezika koji mu nesporno i pripada. Jasno je da način postoji. Pitanje je – ima li volje da Crna Gora bude nezavisna, suverena, građanska i demokratska baš onako kako propisuje Član 1 važećeg Ustava Crne Gore.

Pozivam da se pokrene najširi dijalog o ovom važnom pitanju. Taj dijalog nije dovoljno voditi između političkih saveznika ili političkih koalicija, već i između činilaca koji imaju krupne razlike i o ovom pitanju. Postignuti dogovor i rješenje, koji bi proistekli iz toga, predstavljali bi istorijski iskorak za budućnost Crne Gore.

Član 155 Ustava prepoznaje predsjednika Crne Gore, Vladu ili najmanje 25 poslanika, kao predlagače da srpski jezik bude definisan Ustavom. Zavisno od ishoda dijaloga, predlog za dopunu Ustava daće jedan od ova tri ovlaštena predlagača. A bježanje od dijaloga, ili eventualna isključivost pojedinih aktera sa političke scene, ne znače i garanciju tim akterima da predloga za dopunu Ustava neće biti.

 (Autor je potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj)