B.Bu. [ n1 ]

KAKO POBIJEDITI STRAH

Horor filmovi su ljekoviti

Karakondžule i razne druge spodobe koje opsijedaju ljude u gluvo doba noći oduvijek su bile jedna od omiljenih tema za razgovor ne samo u stara vremena, uz ognjište, već i danas u doba Interneta.

Makar mitskih bića za plašenje imamo na pretek. Pored vampira i pomenutih karakondžula, koje opsijedaju ljude, tu su i kozare, žene sa kozjim nogama koje kriju glave, pa noćni leptiri, kojima valja, nalažu običaji, otkinuti krila i reći im da dođu po so. Ako sjutradan neka komšinica zaiska so, ta je vještica...

Iako je naša tradicija bogata mitskim bićima ove teme su malo obrađivane u domaćim serijama i filmovima, nešto malo više u književnosti, tako da ljudi iz inostranstva koriste naše legende za sopstvene filmove i zgrću pare, kažu filmadžije i podsjećaju na film „Paranormalna aktivnost” koji je snimljen digitalnom kamerom, sa budžetom od 15.000 dolara, a postao je svjetski fenomen jer je umjesto skupih vizuelnih efekata ponudio „dobru, strašnu priču” koja može svakome od nas da se desi.

Horor literatura, filmovi, strip samo nam pomažu da preplašimo strahove u sebi i zato, po meni, oni imaju terapeutsko dejstvo, smatraju psiholozi.

– Neki običaji žive u narodu dok ih vrijeme ne pregazi, a onda postaju dio foklora ili se gube. Ali običaji vezani za rođenje i smrt, nastavak loze, traju mnogo duže. Ljudi ne žele da iskušavaju sudbinu, možda im se nešto i učini zastarjelim, ali će, za svaki slučaj ispoštovati ono što su naslijedili od svojih predaka, kaže etnolog dr Vesna Marjanović, koja je istraživala folklornu fantastiku.

Ono što se nekad pričalo uz ognjište danas se prenijelo na tematske internet forume. Tako se jedna od učesnica internet komunikacije prisjeća da joj je roditeljska kuća bila blizu groblja pa se često govorilo o ženama u bijelim haljinama koje su zaustavljale automobile i pričale sa vozačima, a onda iznenada nestajale.

„ Mi klinke smo samo smišljale kako da odemo na groblje i doživimo avanturu”

Dr Bojan Jovanović, antropolog, objašnjava otkud sklonost čovjeka da uživa u strahu.

Ljudi su se oduvijek plašili onoga što ne mogu da razumiju, a najviše smrti. Zato su nekako htjeli da ovladaju tim strahovima. Čak i djeca izmišljaju zastrašujuće priče i pribjegavaju i nekim ritualima da bi ovladali strahovima. Kad ostanu bez majke razbacaju igračke na sve strane, a onda idu i sakupljaju ih i to im pomaže da se izbore sa strahom od odvajanja. Čovjek se, dakle, ne zadovoljava samo fikcijama, već želi da priče pretvori u rituale i obrede, kako bi doživljaj bio ubjedljiviji.

Tako su nastali maskirani obredi, karnevali, koji nemaju samo strašnu već i komičnu dimenziju, jer se strah može prevladavati i smijehom. To je i Hičkok koristio u svojim filmovima, da bi malo relaksirao publiku.

Scene strave i užasa publika, po riječima našeg sagovornika, ljudi gledaju iz raznih motiva, ali osnovno je što žele da postanu duhovno jači. Kad prevaziđu strah osjete zadovoljstvo. Naravno, svako će znati da ocijeni koliku količinu straha može da podnese, ako to ne umije onda ishod može da bude koban.

Da ne postoji samo strah od smrti već i smrt od straha govori i primjer jednog gledaoca iz Makedonije koji je preminuo gledajući televizijsku premijeru pomenute „Leptirice”.

Strahovima se pomno bavio i psihijatar dr Ljubomir Erić koji smatra da su horor filmovi omiljeni kod ljudi različitih uzrasta, ali uglavnom mlađih i pripadnika muškog pola. Vole ih oni koji su zavisnici od adrenalina, koji vole da gledaju akciju, jurnjavu, tuče, ubistva...

Doživjeti strah u zaštićenim uslovima, kada si svjestan da ništa ne može da ti se desi, ohrabruje nedovoljno snažne, nerijetko strah i erotizuje, moje iskustvo iz psihopterapije to nedosmisleno pokazuje, kaže dr Erić i zaključuje:

Strah pomaže čovjeku da se prilagodi i preživi i to se ne mijenja s vremenom. Mijenjaju se uslovi življenja ljudi i opasnosti koje mu prijete, a naravno da je smrt najveća opasnost, bila i ostala sve do danas.

Postoji još jednan ugao iz kojeg se može posmatrati fenomen straha, a dr Ljubomiri Erić o tome kaže:

Strah i vladanje strahom je i pitanje moći . Dominacija je jedan od najčešćih oblika komunikacije među ljudima koja se često brka sa ljubavlju. Otuda i ta potreba da se drugi uplaši i dovede u stanje bespomoćnosti. Taj metod primjenjuju diktatori u politici i ljudi nesigurni u sebe.