[ Olja Bulatović, TVCG ]

PRIRODNA BLAGA KOJA NE POZNAJEMO

Sa Velje gore vidjećete Crnu Goru

Nije rijetkost da se stanovnici Crne Gore pohvale prirodnim raznolikostima koje imamo na malom prostoru naše zemlje, ali ni zaljubljenici u prirodu ne znaju za baš sva čudesna mjesta koja se kriju svuda oko nas. Takvo mjesto je i Velja gora u Lješanskoj nahiji sa čijeg vrha se pruža potpuno jedinstven pogled na sve četiri strane svijeta.

Na pola sata od Podgorice prema Cetinju, u Lješanskoj nahiji, uzdiže se Velja gora, poznata i pod imenom Ilino brdo. Ni najvisočija naša gora, ni najzelenija, malo poznata, a posebna po tome što se sa njenog vrha pruža pogled na Podgoricu i okolne ravnice, Skadarsko jezero, Crmnicu, Riječku nahiju, sve crnogorske primorske planine, Lovćen, Prokletije, Durmitor, Kučke planine, Komove, Brotnjik, Kamenik, Maganik, Lisac (Piperski), Prekornicu, Vojnik. Kada je vedar dan, a često i nakon kiše, u daljine se jasno vidi grad Skadar.

Na platou podno samog vrha, sa desne strane nalazi se crkva svetog Ilije, zadužbina rovačkog vojvode Vuksana Bulatovića., gdje se tradicionalno održava narodni sabor 2. Avgusta, na Ilindan, jer ta crkva povezuje neraskidivo Rovčane i Lješnjane.

Otkud Rovčanin da gradi crkvu u Nahiji?

Prema predanju, rovački vojvoda Vuksan Bulatović je bio zarobljen u Skadru i sa prozora ćelije u tvrđavi Rozafa u daljini je mogao vidjeti vrh Velje gore. Zavjetovao se da će upravo tu podići crkvu ako se ikada domogne slobode. Turci su sa njim zarobili i vasojevićkog vojvodu Vasa i vojvodu Liješa od Pipera.

Na Ilindan 2. avgusta, kazuje predanje, ali i narodna epska poezija, skadarski vezir pošalje tri dželata, jednog sa skrivenom sabljom i dva pratioca da vojvodama odsijeku glave. Kada su dželati otvorili zatvorska vrata, pod izgovorom da ih puštaju na slobodu, pogubili su Vasa i Liješa, a vojvoda Vuksan posluži se lukavstvom. Kazao im je da je na njemu zlatna košulja, da je zlato lako kvarljivo ako se okrvavi i da on želi čistu košulju da daruje turskom veziru. Zatraži da mu odriješe ruke da bi skinuo košulju. Dželati se polakome, a Vuksan im otme sablju, posiječe ih i uspije da pobjegne. Nakon nekog vremena odmaranja i oporavka u Rovcima dolazi na Gradac i podiže crkvu na vrhu Velje Gore 1696. godine. Dok je građena crkva, vojvoda Vuksan Bulatović i dva majstora su živjeli u pećinama.

Veljegorske pećine

Najznačajnija je Vilina pećina za koju se priča da je u njoj živjela veljegorska vila, po predanju, posestrima sa lovćenskom i durmitorskom, tako da su dolazile jedne drugima u goste ,pa su povremeno u pećini živjele tri vile. Do nje se označenom stazom spušta sa vrha na kome je crkva, a za silazak do ulaza potrebna je osrednja planinarska vještina, jer jedan mali dio treba proći uz pomoć užeta.

Radulova pećina je sa lijeve strane crkve, a zbog svježine koja iz nje izlazi, u najsušnijem periodu okružena je zelenilom i mahovinom, kao oaza u kamenom moru crnogorskog brda.

Najveća je pećina Ublić. Dugačka je 13 metara, široka oko 6 metara, a visoka do sredine krova više od 4 metra. Sva je od jednog kamena i u njoj su se povremeno za vrijeme ratova skrivale nahijske porodice.

Do Ublića se stiže kozjom stazom, kada se stotinjak metara prije vrha skrene sa makadamskog puta ka zapadu. Obilježja nijesu sasvim jasna cijelom trasom, ali i na ovu pećinu nam pažnju skreće promjena u rastinju, pa kada ugledamo zeleni gaj, tu ćemo naći i njen ulaz.

Kako do Velje gore?

Do Velje Gore se stiže tako što se sa magistrale Podgorica-Cetinje skrene desno, prema selu Staniseljići. Put je asfaltni, dobar. Kada stignete do crkve i škole Gradac, neposredno ispred njihove ograde, skreće se lijevo, put je i dalje asfaltni, nešto uži i preporuka je da se automobil ostavi kada stignete do makadamskog puta.

Zatim, pravo do vrha. Odatle se radi o samo 200 metara visinske razlike, a sa svakim korakom otvaraju se novi vidici.

Da biste obišli pećine, potrebno je dodatno vrijeme, a mjesto za odmor čeka u uvali kraj crkve Svetog Ilije na vrhu. Tu postoje drveni stolovi i klupe, a kako je udaljeno od naselja i malo poznato, veoma je čisto.

Ipak, ako naiđete na neku plastičnu flašu ili limenku, neka vam ne bude teško da je sa svojim stvarima sklonite iz netaknute prirode. Ostaje samo da duboko udahnete vjetrove koji se miješaju sa mora, jezera i planina i iskusite još jednu blagodet prirode koju imamo.