S. Vulić [ n1info.rs ]

Trenutak koji je promijenio karijeru Džordža Majkla: Svijet tada nije bio spreman za "surove" istine

Kada je Džordž Majkl doživio iskustvo blisko smrti 2009. godine, obuzeo ga je osjećaj zahvalnosti. „Da me je onaj kamion tada ubio, mislim da bih bio potpuno zadovoljan količinom kvalitetne muzike koju sam ostavio svijetu. Moj ego je bio zadovoljen“, rekao je tada.

Da se isto dogodilo desetak godina ranije, teško je reći da li bi reagovao isto. Šta se promijenilo? Ukratko – sve.

Majkl je krajem devedesetih, namjerno i nenamjerno, javno otkrio svoju polnu orjentaciju u događaju koji je tada vjerovatno bio ravan paklu, ali koji je na kraju definisao njegov život i karijeru na načine koje nije planirao – ne samo kao javno deklarisani gej muškarac, već i kao neko ko je iznenada naučio šta znači živjeti autentično, prenosi Faroutmagazine.

Ali te pozitivne promjene nisu došle odmah. Već narednog dana tabloidi su ga nemilosrdno razvlačili. Danas bi se posljedice te vrste činile gotovo nezamislivim – iako, istini za volju, i dalje postoje – a nisu pogodile samo Majkla već i svaku osobu koja se ikada zapitala kako bi izgledalo da jednostavno kaže istinu o sebi.

Ipak, iako je u tom trenutku nosio teret „skandala“, Majkl je djelovao kao neko ko je spreman na sve, vjerovatno, jer je cijeli život predosjećao da će se to dogoditi, i jer je već iskusio nagovještaje slične netrpeljivosti u profesionalnim krugovima kada bi u žaru trenutka isplivale najtoksičnije strane njegovih kolega. Prije tog javnog poniženja već je doživio ružne stvari – mnogi su ga nazivali pogrdnim imenima, a on je naučio da u svemu reaguje sa dostojanstvom.

Iako nikada zapravo nije izgovorio te riječi, Majkl se zapravo nije krio od javnosti. Mnogi umjetnici ni danas ne osjećaju potrebu da seksualnost ističu kao spektakl na neonskom bilbordu i u tom pogledu Majkl nije bio drugačiji. Njegov rad prije 1998. bio je prožet kvir simbolikom – suptilan mig fanovima i njemu samom da postoji, da je stvaran.

Međutim, nakon svega, desio se neosporan zaokret. Počeo je da prihvata sebe na način na koji vjerovatno nikada nije ni pomišljao. Sve je postalo otvoreno, a njegova cjelokupna energija se promijenila. Zračio je samopouzdanjem koje je poručivalo: „Ovo se dogodilo – možda ne na način na koji sam želio, ali tako je kako je i izborio sam se.“

Kako je rekao za The Guardian: „Ono što sada želim jeste malo više integracije u pogledu toga ko zaista jesam. Sada sam druga osoba.“

Vjerovatno nije ni slutio koliko će to promijeniti i njegov pogled na druge umjetnike. Nije se samo njegov svijet promijenio – već i način na koji je posmatrao granice umjetnosti i puteve kojima su drugi išli do uspjeha. Po njegovom mišljenju, industrija je postala pretencioznija, usmjerena ka ponavljanju i lišena autentičnosti:

„Gledam ljude koji više nisu vođeni kreativnošću i mislim – kako to mora biti dosadno, praviti jedno te isto. Ako nemaš osjećaj da ideš ka nečemu novom, onda to nemoj ni raditi.“

Za njega više nije bilo riječi o hitovima ili ponavljanju starih formula. Ako ga je iskustvo nečemu naučilo, onda je to da je neophodno cijelog sebe ulagati u ono što stvaraš. Međutim, tada svijet još nije bio spreman za te surove istine. Ali upravo ta teško stečena samosvijest dolikuje nekome ko je prošao kroz sve, i na kraju bio sposoban da pogleda smrti u oči i pomisli – ako se ovdje sve završi, ostavio sam dovoljno.