- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Lična karta
22. 06. 2024.
07:24 >> 07:24
1
MUZIKA JE NJENA NAJVEĆA LJUBAV
Lična karta: Nikolina Nika Kovačević, dirigentkinja i vokalna solistkinja
Djetinjstvo Nikoline Nike Kovačević je obilježeno raspustima koje je provodila u Crnoj Gori. Posebno izdvaja vrijeme provedeno kod bake i deke na selu u Banjanima, odakle još uvijek pamti miris bakinh krofni kojim ih je usrećivala, dekine vratolomije na drveću, branje najljepših cvjetova za svaku unuku. Rođena u Beogradu, gdje je i diplomirala na Fakultetu muzičke umjetnosti, odsjek - dirigovanje, Nikolina kaže da je muzika njena najveća ljubav.
Od svih nastupa u Americi, Njemačkoj, Italiji, Češkoj, Austriji, balkanskim zemaljama i još mnogim drugim u kojima je do sad dirigovala ili pjevala, talentovana umjetnica izdvaja Božićni koncert u Kolarcu. Zašto obožava putovanja, što je čini srećnom, šta može odmah da je iznervira i naljuti, a koje greške i danas ponavlja, Nikolina Nika Kovačević otkriva u Ličnoj karti.
Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?
Putovanja su sastavni dio života svakog od nas: u manjoj ili većoj mjeri. Kada razmišljam o putovanjima u kontekstu svog života, osjećam se vrlo privilegovanom, jer su putovanja u mom slučaju - sastavni dio profesije, samim tim i mog života. Uživam da putujem i s ponosom kažem: Nijesam komformista! Volim da putujem vozom, automobilom, avionom, autobusom… doslovno, bilo kojim prevoznim sredstvom. Osim što sam fleksibilna u pogledu odabira i preferenci prevoznog sredstva, veoma sam fleksibilna i u pogledu uklapanja u novu sredinu u kojoj se nađem. S tim u vezi, do sada sam obišla veliki broj zemalja u Evropi, ali nijesu izostali ni drugi kontinenti: Amerika i Azija. Duboku pripadnost, doduše, u svojim ranim dvadesetim ( koje su sada na izmaku ) osjetila sam na američkom kontinentu; na istočnoj obali - te tako, voljela bih da se uskoro vratim tom dijelu Amerike. Kada je Evropa u pitanju, definitivno se uvijek dobrodošlom i odmornom osjećam u Italiji, a vrijedno, poletno i entuzijastično na germanskom govornom/kulturološkom području.
Šta najčesće donosite sa putovanja?
Sa putovanja UVIJEK neizostavno donosim knjige!
S obzirom na to da tečno govorim engleski i italijanski jezik, a solidno mogu razumjeti i služiti se francuskim i po malo - njemačkim jezikom, uživam da sebe obradujem odabirom knjige iz stručne, muzičke literature: dobrom biografijom lokalnog, nacionalnog umjetnika zemlje u kojoj boravim, ili pak, dobrom muzičkom pločom! Veliki sam zaljubljenik u modu ( ne bih rekla: kao svaka žena ), pa ne krijem da uživam i u pronalaženju lokalnih brendova gdje mogu kupiti nešto što mi se dopada i što ću zaista s ljubavlju nositi; ali i što će me UVIJEK podsjećati na grad, državu koju sam posjetila. Osim sitnica i darova koji su u sprezi sa muzikom, literaturom i modom; uvijek je dobro vratiti se kući sa flašom dobrog vina predjela koji sam posjetila, uz kvalitetan slatki zalogaj.
Kvalitetan slatkiš - uvijek će ostati moj najveći porok!
Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnom?
Prilično složeno i filozofsko pitanje za odgovoriti u kratkim crtama, ili pak, u sažetom odgovoru. Sa sigurnošću, kako sam starija, srećnom me sve više čine zajednički, neovisno - kojim intenzitetom sreće - provedeni trenuci sa mojom porodicom, bliskim ljudima, prijateljima, svim ljudima do kojih mi je u suštinskom smislu - stalo.
Osim toga, naravno da će me srećnom ( dok u fizičkom obliku postojim ) činiti svaki kontakt i dodir sa muzikom, mojom najvećom Ljubavlju. Srećnom me uvijek čine trenuci koje provedem u radu i edukativnoj muzičkoj nastavi sa najmlađima. Trenuci koje provedem sa ljudima koji su u dubokoj starosti, na poseban način ulivaju novi val energije mom životu, ali me i podsjećaju na blagorodnost, jednostavnost i zahvalnost, kao osnovni princip života.
Šta odmah može da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?
Uvijek mi osmijeh mogu izmamiti: neposredni ljudi, kao i njihov humor. Osmijeh mi takođe izmami svako ko umije da se šali na svoj račun! Ono što me može iznervirati i naljutiti su: bezobzirnost, isticanje i osnaživanje nacionalne superiornosti, bahatost, nemar u odnosu prema starijim ljudima.
Šta najviše volite kod sebe, a šta baš i ne?
Ohhh… kakvo pitanje…
Vjerujem da bi mnogi koji me elementarno poznaju, sada rekli da kod sebe volim sve! ( smijeh ), ali, samo ljudi koji su mi zaista bliski; znaju, koliko daleko i duboko ide moja samokritičnost. To je nešto na čemu u istančanom smislu zaista treba da radim. Ipak, da bih odgovorila, krenuću od negativnih činjenica. Kod sebe bih promijenila: “ nedostatak taktičnosti “, diplomatije, u odnosu sa ljudima koji nijesu kvalifikovani za ono čime se bave. To jeste suštinski njihov problem, ali moj temperament i eksplozivna reakcija na njihovu nestručnost - to neće promijeniti. Teško prihvatam da postoje ljudi koji u domenu svoje profesije poslove obavljaju nedovoljno stručno, stručno napola, ili… bez imalo strasti. To me poražava!
Kod sebe ne volim ( rado bih promijenila ) sklonost dubokim analizama u svemu! Previše duboko razmišljam i analiziram kako svoje, tako i tuđe postupke, a naročito - riječi.
Ono što zaista cijenim kod sebe jesu: marljivost, vjernost/lojalnost: svima koje volim/svemu što volim, moja istrajnost, upornost i nepokolebljivost duha u najtežim okolnostima i situacijama. Dano mi je da činim mogućim, ono što drugima izmiče i biva nedostižno.
Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?
U Ljubavi nikad iz grešaka nijesam naučila, jer mi razum kada volim - nije najbolji saveznik…Te tako, mnoge greške sa tog polja, ponavljala sam, i dalje ih ponavljam - bez obzira na lekcije koje sam dobila.
Što se profesionalnog i karijernog napretka tiče, tu sam na dobrom putu da svoje strpljenje i smirenje u nekim tenzičnim situacijama dovedem do minimalnog nivoa reagovanja i uopšte, ispoljavanja/izražavanja bilo kakve ekspresije.
Kakvi ste kad Vam je dosta svega?
Pasivna. Rasterećena bilo kakvog razmišljanja, misaonog napora u svom nervnom sistemu. Moji najbliži to najbolje osjete i definišu kao potpuno neprihvatljiv dio moje ličnosti: Tiha sam i pasivna. A to je sve što u normalnim okolnostima - NIJESAM.
Kako biste opisali sebe u par riječi?
Možda ne riječima u vidu epiteta, ali jednom rečenicom, koja u sebi sadrži i snagu i ranjivost. Postoji jedan divan opis, heroja, Nikoletine Bursaća, kojim ga je Branko Ćopić opisao i “ okitio “ u Njegovoj zbirki pripovjedaka: Mitraljezac golubljeg srca.
Mene su moj put i misija, oblikovali u isto. Cijenim svoju snagu, ali još više svoju ranjivost.
Šta nikada ne opraštate drugima?
Zvučaće krajnje potrošeno, nedovoljno determinisano, ali NIKAd ne opraštam izdaju. Vjernost i odanost su moji osnovni postulati u svakom međuljudskom odnosu. Ne opraštam pronevjeru svojih postulata, jer bih time izdala samu sebe.
Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?
Nedavno sam bila i boravila u Crnoj Gori.
Nedavno sam ostala bez svoje “ Luče “ u životu. Izgubila sam mog deku. Čovjeka kog sam najviše voljela i kojeg ću uvijek i zauvijek najviše voljeti. Ne zbog svega navedenog, već zbog istine koja leži u toj Ljubavi, povezanosti, obožavanju koje smo deka i ja gajili jedno prema drugom… Moje djetinjstvo obilježeno je svim raspustima koje sam provodila u Crnoj Gori: kako na primorju, ali još značajnije; vrijeme koje sam provela kod bake i deke na selu, u Banjanima.
Ostaju mirisi detinjstva, dječjih pidžama sve moje braće i sestara, gledanje crtanih filmova zbog kojih smo se “ utrkivali “ na najbolje mjesto na kauču, miris bakinh krofni kojim nas je usrećivala, dekine vratolomije na drveću, ubiranje najljepših cvjetova za svaku unuku, odlasci u šumu, obilasci obližnje pećine; domaće životinje kojima smo davali imena - koja smo mi željeli! Crteži kojim smo se pozdravljali i rastajali sa bakom i dekom pred početak nove školske godine; bakini poljupci za “ dobro jutro “ i “ laku noć “,svako “ dušo, srećo… “
Najveća Ljubav na svijetu, to su moji baka i deka. Gornje Crkvice, Banjani, Crna Gora.
Šta ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas?
Radost. Znatiželju za novim. Radoznalost. Potrebu za igrom! Molim se da me ove “ potrebe “ NIKAd ne napuste. Što biste rekli Nikolini djevojčici, iz današnje perspektive? Žuri, polako.
Omiljena knjiga, pjesma, film?
Iako se bavim muzikom; najteže pitanje zauvijek ostaje: Koja mi je omiljena knjiga?
Posjedujem nezajažljivu potrebu za čitanjem i zaista je njegujem; posvećeno, uz mnogo probiranja i visoko definisanih stilskih kriterujima. Ipak, knjiga koja je zaista u velikoj mjeri uticala na mene, na moju ličnost, pravac i smjer razmišljanja je roman “ Derviš i smrt “, Meše Selimovića.Duboko vjerujem da je to jedna od knjiga za koju slobodno možemo reći - svaki čovjek treba ( ili, mora ) da je pročita. Dodala bih, jer imam potrebu za tim, imena književnika, pisaca i pjesnika bez čijih djela takođe moj život, ali ni ja, ne bismo bili potpuni: Miloš Crnjanski, Fjodor Mihailovič Dostojevski, Lav Nikolajevič Tolstoj, Ivo Andrić, Mihailo Lalić, Aleksa Šantić, Tin Ujević, Branko Ćopić, Stevan Raičković, Vitomir Vito Nikolić, Franc Kafka, Gistav Flober, Irvin Jalom i zaista, mnogi, mnogi drugi…
Od pjesama, definitivno izdvajam one u kojima se ja, lično pronalazim; one sa kojima se identifikujem. To je oduvijek bila i ostaće pjesma kanadske umjetnice, kantautorke, pjesnikinje, slikarke, Džoni Mičel “ Both Sides Now “, takođe, na listu inspirativnih umjetnika za cijeli život navodim i sljedeća imena muzičkih umjetnika: Nina Simone, Edith Piaf, Aretha Franklin, Shirley Bassey, Herbie Hancock, John Coltrane, Michael Brecker, David Bowie, Michael Jackson, Barbara Streisand, Tina Turner, Lalah Hathaway, Gregory Porter…
Na listu u vezi sa odgovorom za omiljeni film, bez imalo razmišljanja, premišljanja, navešću film koji sam relativno skoro gledala, ali to ne umanjuje vrijednost i sigurnost da će ostati film koji zaslužuje mjesto broj 1. na mojoj listi. U pitanju je film “ Dječak koji se smije “, irskog reditelja Tea Dorgana, koji pokušava da pronikne u istorijsku povezanost Irske i Grčke, zahvaljujući pjesmi “ Dječak koji se smije “ Brendana Bihana koja je inspirisala i pokret otpora u Grčkoj.
Ovaj film predstavlja nevjerovatno, uspješno ostvarenu sintezu između istorijskog i poetskog. Film koji nas uči, svjedoči o istorijskim činjenicama, ali nas istovremeno i duhovno hrani i nadahnjuje tom moralnom tezom o neprekidnom pozivu na pravo slobode - u svakom obliku i formi njenog postojanja. Na listu reditelja čija me filmska ostvarenja veoma inspirišu, pripadaju i sljedeća imena: Martin Skorseze, Paolo Sorentino, Jorgos Lantimos, Andrej Tarkovski…
Šta muzika predstavlja za Vas?
Muzika je najvjerniji saputnik i Prijatelj na mom životnom putovanju. Muzika je u mom životu ideja i misija; Kult kojem služim. Muziku poštujem i prema njoj se u svakom smislu odnosim s mnogo Ljubavi i poštovanja. Muzika je poluga koja nikad nije izmakla svoj oslonac i zato je smatram najvjernijim prijateljem. Zaista, Muzika me nikad nije napustila. Obojila je, i dalje to čini: kako one radosne, najljepše trenutke mog života, tako i one manje lijepe. U mom muzičkom izražavanju, muzika uvijek obuhvata sve ono što osjećam i sve što ja jesam.Vjerujem da bih uspjeh kao takav ( a relativan je ) mogla da ostavim u mnogim drugim profesijama, zanimanjima, kojima bih bila naklonjena - da to nije muzika, ali se uvijek postavlja suštinsko pitanje: Koliko bih bila duhovno ispunjena?!?
Da li ste oduvijek željeli da se bavite muzikom?
Oduvijek sam vjerovala da sam predodređena da se posvetim muzici i da se bavim muzikom, međutim ono što mnogi umjetnici ne znaju ili nikad ne osjete jeste - pozvanost. Pamtim da sam “ u nešto zrelijim 20-tim godinama “ osjetila i to, da sam pozvana na put muzike. Mislim da su to osjećanje i svijest o istom - važniji od bilo čega drugog.
Kao osnovac, srednjoškolac, kasnije student - uvijek sam bila i više od odlikaša. Sve ocjene, urednost i ambicija u ostvarivanju svakog rezultata, svako takmičenje, poziv na isto, svaki hobi, vannastavna aktivnost, sve mi je pripadalo i sve je bilo u mom domenu. Mnogi moji profesori ostali su vezani za tužnu emociju što uz Fakultet muzičke umjetnosti nijesam završila, kako oni kažu “ bar još jedan “. Smatrali su da je to trebalo biti: medicina, pravne nauke ili studije književnosti. Zaista, sve navedeno me veoma zanima. Vjerujem da bih ostvarila uspjeh da sam krenula putem bilo koje od navedenih profesija. Ali s pravom se pitam: Jesam li ja, zaista, pozvana na neki od tih puteva… ?!?
Imali ste brojne nastupe. Gdje ste se i zbog čega najbolje osjećali?
Od Amerike, Njemačke, Italije, Češke Republike, Austrije, svih balkanskih zemalja i još mnogih drugih u kojima sam do sad dirigovala ili pjevala - svuda sam se osjećala prijatno, dobrodošlo i pozvano. Međutim, prednost ću ovaj put dati hramu umjetnosti i muzike ( Kolarac ), ali i svom rodnom gradu, Beogradu. Po svemu, do sada i za sada, izdvajam svoj prvi dirigentski, solistički koncert, koji se dogodio ove godine, u januaru mjesecu, na Božić, u velikoj sali zadužbine Ilije Milosavljevića Kolarca. Osim što su: povod, datum, mjesto održavanja koncerta; veliki orkestar na sceni i muzički program, cijeli ovaj dan učinili posebnim…. Učinili su ga i ljudi, koji su svojim prisustvom doprinijeli stvaranju i kreiranju PRAVE MAGIJE.
Šta smatrate najvećim uspjehom u karijeri?
Smatram da je prerano da o tome govorim u svoje ime i u trenutnom stadijumu, ali, jednog dana, kada budem u prilici da pogledam na sve godine unazad, voljela bih da to bude: KVALITET. Beskompromisna istrajnost na putu kakav mi pripada, putu - za koji smatram da je moj. Sloboda izražavanja mog bića kroz umjetnost i izraz koji smatram dosljednim. Trajanje i uvijek iznova - radovanje. Ukoliko jednog dana izgubim radost prema bilo čemu u životu, a naročito prema muzici, znaću da je tu i moj kraj.
Da li imate želju da se osim muzike bavite još nečim?
Za sada, ne. Odgovor na ovo pitanje je u velikoj mjeri sadržan u odgovoru na pitanje u vezi sa mojim ambicijama i težnjama koje sam imala tokom osnovnoškolskog i gimnazijskog perioda. Sada, o zanimanjima razmišljam na drugačiji način. Jednog dana, iz velike Ljubavi, voljela bih da upišem i završim studije filozofije ili svjetske književnosti.
Koji je Vaš životni moto?
Mnogo divnih, divnih i dubokih misli i citata iz proznih djela, ali i iz poezije me svakodnevno podignu, uzdignu, poguraju…Ali, uvijek odana ostajem misli moje velike Ljubavi i inspiracije, vladike Rada Petra II Petrovića Njegoša:
“Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan. “
Ovom mudrošću se osnažujem i živim, ponekad preživljavam, Svaki Novi Dan.
Коментари1
Остави коментар