- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Lična karta
20. 04. 2024.
07:45 >> 11:06
1
Čitaj mi:
EMINENTNI CRNOGORSKI STVARALAC
Lična karta: Dimitrije Popović, umjetnik
Život je sam po sebi putovanje u filozofskom smislu riječi, smatra naš istaknuti umjetnik Dimitrije Popović koji je kroz više od pet decenija rada pokazao svu raskoš i različitost medija u kojima stvara od onih klasičnih poput slika, grafika, skulptura, pa do savremenih tehnika kolaža, fotografije, performansa. Ono što ga čini još posebnijim jeste njegova potreba za literarnim izrazom, pa kao pisac već ima nekoliko knjiga eseja i proze. Popović smatra da je sreća varljiva kategorija, te da u nekom dubljem, suštinskom smislu ona i ne postoji. Šta može odmah da ga oraspoloži i nasmije, šta nikada ne oprašta drugima, kakav je kad mu je svega dosta Dimitrije Popović otkriva u Ličnoj karti.
Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama I gdje ste se najbolje osjećali?
Život je sam po sebi putovanje u filozofskom smislu riječi. Vaše pitanje mi je otvorilo toliko destinacija onih stvarnih i onih imaginarnih. Ono što je najvrjednije jeste da se ti putevi, ta putovanja ukrštaju, prožimaju , usmjeravaju ka novim odredištima. U tom smislu posebno pamtim školsku ekskurziju 1967. ili 68. godine kada smo kao đaci cetinjske gimnazije putovali u Italiju desetak dana. To putovanje mi je učinilo stvarnim ono što sam već bio "obišao" u putovanjima maštom izazvanom knjigama iz umjetnosti, leksikonima i monografijama. Posebnu impresiju čuvam iz Firence. Nikad neću zaboraviti, o tome sam i pisao, atmosferu tog septembarskog jutra kada smo posjetili Kapelu Mediči. U tišini tog prostora u njegovoj sakralnoj otmenosti u nekoj čudesnoj bjeličastoj svjetlosti, svom svojom ljepotom oblika zračile su Mikelanđelove skulpture na sarkofazima slavnih medičejaca, Đulijana i Lorenca. Te alegorijske skulpture Dana i Noći, Zore ( Aurore) i Sutona izražene u ženskim i muškim tijelima poznavao sam preko spomenutih publikacija. Ono što je bilo iluzija na reprodukciji postalo je tog jutra neposredna stvarnost prožeta velikim uzbuđenjem. Imao sam neodoljivu potrebu da dotaknem mramornu put Aurorinog bedra.Taj fizički dodir remek djela je zaista bio posebno iskustvo. Taj susret s Mikelanđelovim djelom još više je produbio moj interes za umjetnost, moju zaokupljenost ljudskim tijelom, mogućnostima njegovog izražavanja , potrebu za stvaranjem, premda sam, kao što sam rekao, tada bio učenik trećeg razreda gimnazije s planom i željom da umjetnost bude moja profesija, slikarstvo, skulptura ili arhitektura. Dakle likovne umjetnosti.
Šta najčesće donosite sa putovanja?
Uglavnom donosim knjige. Sa ovog prvog putovanja po Italiji donio sam publikaciju čuvene edicije "Forma e colore" posvećenu Kapeli Mediči sa spomenutim Mikelanđelovim remek djelima. Takođe, što ima posebnu važnost kao neobična uspomena s tog prvog putovanja po Italiji, donio sam tri manja komada ohlađene lave s ruba kratera Vezuva. Kako smo od italijanskih gradova posjetili Napulj i Pompeju bio sam među rijetkim učenicima, koliko se sjećam bilo nas je jedva desetak, koji su se iz radoznalosti a usprkos nelagodi popeli na vrh vulkana i gledali njegov zastrašujući krater. S jedne strane se blago dimilo.
Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnim ?
U pravu ste. Razlikuje se kod svake osobe. Smatram da je sreća varljiva kategorija. U nekom dubljem, suštinskom smislu ona i ne postoji. Postoji prolazni osjećaj radosti ili veselja koji se često poistovjećuje sa pojmom sreće. Što je naravno pogrešno. Čovjek projektuje neke težnje ili želje svoga bića i to, da ga nazovem „predsrećno" stanje ga čini srećnim. Ispunjen je ili zanešen pozitivnim emocijama. Da li je sreća uopšte moguća ako se pod njom podrazumijeva ostvarivanje one vječne harmonije ljudskog bića prema kojoj svaki čovjek svjesno ili nesvjesno teži. Podsjetili ste me na Dostojevskog, na jedan detalj iz Zlih duhova koji glasi „čovjek je nesrećan jer ne zna da je srećan". Kompleksno pitanje za široku elaboraciju. Dakle što je sreća? Neku noć sam sanjao ružan san, ejdetske jasnoće. Idući prema nekoj dalekoj pješčanoj plaži, nešto slično našoj plaži Jaz, prolazeći uskom stazom u vrelini dana umalo sam nagazio na zmiju. Od straha sam se probudio i odmah pomislio u sebi - sreća je da je to bio samo san. Eto, varljiva kategorija sreće. Pravilnije bi bilo da sam pomislio da sam radostan što je to bio samo san a ne stvarnost. Okrenuo sam se na drugu stranu i nastavio da spavam. Sreća je nešto kompleksnije i dublje i da ponovim neostvarivo. Kada bi svi bili srećni, da se ponovo vratim na Dostojevskog , onda bi se, kako kaže slavni pisac „dovršio svijet i svi bismo postali anđeli Božji". A to ipak ne ide tako lako. Njegoš mi se čini bliži istini kada je riječ o ovom pitanju. Naime sreća, ako postoji, bez njenog opozita je nezamisliva. Dakle čovjek je osuđen da živi „tužnu armoniju" kako nam kaže autor "Luče mikrokozma." Možda može biti i paradoksalan moj zaključak da je u spoznajnom smislu čovjek srećan jer zna da sreća ne postoji, već da postoji samo on, čovjek. A imati duboku svijest o svom biću i bogatstvu onoga što čovjeku pruža mogućnost davanja smisla svom postojanju, možda je najbliže pojmu kojeg nazivamo sreća.
Sta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?
Kad vidim kako moja dvogodišnja unučica Greta uz asistenciju moje supruge lupka u taktu po tipkama klavira za pjesmicu „Medo bere jagode." Ovo nije pretjerivanje kao što se zna pretjerivati s unučadima, ali moja unučica uistinu već ovako rano pokazije smisao za ritam i muziku. Po familijarnim genima bi možda jednog dana mogla biti muzičarka. Smiješna je kad tako mala sjedi i lupka po klaviru. Iznervira me kada mi se na ulici razvežu vezice na cipeli. Zadnji put mi se to desilo na kiši prije mjesec dana kada sam bio u žurbi jer sam kasnio na jednu književnu tribinu. Glupo zvuči ali sam bio jako iznerviran.
Šta najviše volite kod sebe, a šta baš i ne?
Volim odlučnost. Ne volim kad počnem kombinovati s odlukama, je li bolje ovako ili bi bilo bolje da sam učinio onako. Ali, objektivno kazano ima situacija kada ne možete rezolutno donijeti odluku. Nedavno sam imao takav primjer. Kako odabrati naslovnicu od 9 verzija koje mi je poslala dizajnerka za moju knjigu eseja kad su sva rješenja odlična. Bio sam neodlučan. Izbor sam suzio na četiri verzije. Onda sam problem riješio izvlačenjem označenih i potom presavijenih bijelih papirića. Odluka je brzo donesena. Nisam više trebao sebe opterećivati.
Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?
Možda ćete se nasmijati. Najveća greška mi je bila što sam koristeći se pisanjem na kompjuteru pisao tekstove kao u formi pisma odnosno takozvanog običnog mail-a. To sam skupo platio. Pisao sam tekst o Danilu Kišu za časopis Književna Republika koji izlazi u Zagrebu. Urednik Velimir Visković mi je dao termin do kad bi tekst trebalo da bude poslat u redakciju. Noć prije, pišući 21 karticu nešto sam vjerovatno slučajno dotakao, ni danas ne znam što, i kompletan tekst je nestao. Mislio sam da ću od bijesa i nervoze dobiti srčani udar. Tekst je netragom nestao. Cijelu noć sam ga ponovo pisao na isti način. Stigao je u zadnji čas u redakciju.
Kakvi ste kad Vam je dosta svega?
Kad mi je dosta svega idem u dugu šetnju i ne mislim ni na šta. Inače volim pješačiti.
Kako bi opisali sebe u par riječi?
Mogu samo jednom riječi koja puno toga podrazumijeva. Individualac.
Šta nikada ne opraštate drugima?
Licemjerstvo. Neodgovornost u poslu. Površnost. Neopravdano kašnjenje na dogovoreni radni sastanak. U mojim godinama vrijeme je dragocjena kategorija.
Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?
Moja rodna kuća na Cetinju se nalazi blizu parka 13 jul. Iza kuće je glavica kojom danas prolazi moderni put Cetinje Budva. Ispred kuće je veliki vrt s voćkama. Sva ta tri prostora, dakle vrt, park i glavica bili su svojevrsni mitski prostor i ambijent moga djetinjstva. Tu sam s drugom djecom provodio najviše vremena. Imali smo za razliku od današnjih generacija neposredni kontakt s prirodom. Hvatali smo insekte, brali divlje cvijeće
nalazili gnijezda s pjegavim ptičjim jajima ... Posebno sam volio da pravim male herbarijume s prešanim listovima raznih biljaka. Lovili smo ptice praćkama, na sreću, eto opet riječ sreća, više smo ih promašivali. Park je bio posebno zanimljiv. Izgledao je drugačije od ovog njegovog današnjeg izgleda. Uz rubove aleja rastao je gusti jorgovan. Park sam doživljavao kao tajanstveni lavirint u kojem sam se, u to sam tada vjerovao, mogao zbog njegovih krivudavih aleja, izgubiti. O ovim toposima moga djetinjstva koji će se u raznim oblicima transponovati u moja djela likovna i literarna pisao sam u knjizi proze „Priče iz Arkadije" ( Ex libris, Zagreb, 2002. ili pod naslovom „ Uokvirene riječi", Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2016). Spomenuti park se javlja u mom romanu „Raspeće strasti" s modernizovanom temom o Mariji Magdaleni ( Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.).
Šta ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas?
Čuvam jednu anatomsku maketu u formi mladog ženskog tijela koje se „listalo" stranicu po stranicu pokazujući pedantno iscrtane unutarnje organe, mišiće, nerve, kosti, sve do lobanje kao slike smrti. Danas se ta maketa nalazi kao relikvija iz djetinjstva u mom ateljeu u Zagrebu. Kad sam bio dijete ova medicinska maketa me istovremeno privlačila i izazivala neki osjećaj nelagode. Lijepo i ružno su harmonirali kao neodvojiva cjelina. Interes za ljudsko tijelo postaće u godinama moje mladosti presudan i odraziće se u raznim vidovima na moju umjetnost. Takođe čuvam jedan secesijski srebrni nož koji je svojevremeno služio za rezanje papira na pisaćem stolu. Intrigantnu privlačnost ovog predmeta stvarao je njegov oblik. Naga žena podignutih i savijenih ruku iza glave, obnaženih grudi s ostalim dijelom tijela pretvorenim u bodež, u nož s dvostrukim sječivom. Često sam se pitao da li je taj predmet podsvjesno projektovao u meni one teme kojima ću se baviti u zrelim godinama moga stvaralaštva. Na biblijske teme kao što su Judita i Saloma, fatalne žene svaka na svoj način čiji je eros trijumfovao nad njihovim žrtvama kojima su bile odrubljene glave. Judita i Holoferno, Saloma i Jovan Krstitelj.
Što biste rekli samom sebi kao dječaku, iz današnje perspektive?
Imao sam pravo što nisam volio da idem u školu. I danas odbojni izgled zgrade osnovne škole koja nosi Njegoševo ime na Cetinju budi mi neugodna sjećanja. Odlazak u školu je bio poput protjerivanja iz raja, iz ambijenta u kojem sam se igrao i koji me svojom bogatom ljepotom privlačio više od prazne strogosti učionica i sivim zidom ograđenog školskog dvorišta.
Omiljena knjiga, pjesma, film?
Dopustite da ostanem u danima mladosti u mojim formativnim gimnazijskim godinama za koje su posebnu važnost imali Lotreamonova knjiga Maldororova pjevanja", Remboova pjesma „Ofelija” i Bunjuelov film „Ljepotica dana” koji sam gledao dvije noći zaredom u nekadašnjem cetinjskom kinu Sloboda.
Šta svijet umjetnosti znači za Vas?
Svijet umjetnosti je u suštini paralelan svijet ovom takozvanom realnom svijetu, stvarnom svijetu iz kojeg se umjetnost projektuje kreirajući vlastitu imaginarnu stvarnost. Jer umjetnost ne postoji izvan života. Imaginarno kroz umjetničku kreaciju postaje jedan od vidova stvarnosti koja se doživljava i interpretira na različite likovno estetske načine. Ali svijet umjetnosti po sebi je takođe inspirativan. Ovdje ne mislim na pojednostavljenje stvari u smislu takozvane umjetnosti radi umjetnosti „lar pur lar” nego na onu kreativnu dimenziju kako je na primjer antika nadahnjivala renesansu, romantizam se inspirisao barokom, primitivna umjetnost je bitno uticala na slikarske trendove istorijske avangarde s početka XX vijeka itd.
Da li ste oduvijek željeli da se bavite slikarstvom ?
U gimnaziji sam za maturski rad odabrao temu iz moderne arhitekture. Tada me arhitektura jako zaokupljala posebno projektovanje privatnih kuća na način da ih koncipiram prema psihološkom karakteru naručioca. Jer prostor za življenje je jako važan i utiče na psihologiju onoga koji ga koristi. Užasavale su me Korbizijeove ideje takozvanih „verikalnih opština”, zgrada u kojima može da stane cijeli mali grad. Taj oblik kolektiviteta nisam smatrao srećim rješenjem za modernog čovjeka. Želio sam takođe da projektujem zgrade kao što su muzeji ili sakralni objekti. Imam jedan stari tekst koji je objavljen u mojoj spomenutoj knjizi "Priče iz Arkadije", gdje detaljno opisujem jednu crkvu, monumentalni hram u obliku Hristovog tijela. Spoj mističnog i funkcionalnog u smislu poštovanja liturgijskih pravila i adekvatno podrazumijevanje prostora za vjernike. Taj zanos o arhitekturi me brzo napustio, jer sam postao svjestan da su takvi projekti teško izvodljivi, utopistički, zbog niza razumljivih okolnosti. Previše bi bili zahtjevni odnosno skupi za investitora. Ipak sve sam te zamisli i crtao ili skicirao, tako da je u stvari slikarstvo bilo i ostalo moja temeljna preokupacija .
Šta smatrate najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri?
Primio sam do sada puno nagrada i priznanja za moj umjetnički rad. Među zadnjim velikim priznanjima bilo je kada je u emisiji francuske televizije TV3 "Paris il de France" u serijalu od pet nastavaka nazvanom "Pasija u umjetnosti", o sakralnim temama u slikarstvu od srednjeg vijeka do danas, u četvrtom nastavku "Pikaso i XX stoljeće" bila uvrštena i moja slika "Raspeće" iz 1986 godine. (Ovaj četvrti nastavak se može vidjeti na YouTube kanalu). Ali, više od ovog priznanja bilo je kad mi je jedna gospođa po profesiji umjetnica jednom prilikom rekla da joj se još od dana njene mladosti toliko dopada moja umjetnost, da bi poželjela, kako mi je rekla „Kada bih mogla ponovo da se rodim, željela bih da postanem VI”. Evo, zar nije ovo posebno priznanje?
Da li imate želju da se oprobate i u nekoj drugoj profesiji ?
Književnost me od dana mladosti posebno zanimala i u mojim formativnim godinama odigrala važnu ulogu u mom stvaralačkom radu. Relativno kasno sam počeo da pišem, bolje reći da objavljujem, prije trideset i pet godina. Do sada su mi objavljene sedam knjiga likovnih eseja. Ovih dana će biti objavljena u izdanju Naklade Ljevak u Zagrebu knjiga takođe likovnih eseja "Žensko tijelo u ogledalu slike". U beletrističkom žanru objavljeno mi je devet knjiga. Nagrađivan sam tri puta za kratku priču nagradom "Ranko Marinković". Sarađujem u stručnim književnim časopisima. Član sam Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih pisaca. Član sam Ruske akademije književnosti i Slavenske ( Bugarske) akademije književnosti. Ovo sažeto nabrajanje o mom književnom radu može izgledati kao hvaljenje, ali možda crnogorska javnost nije upućena u moju aktivnost na planu literarnog izražavanja stoga mislim da je i ovakva sažeta informacija potrebna. Zanima me kao novo polje vizealnog izražavanja kratka forma art filma. Prošle godine sam uradio film "Oreol mikrokozma" inspiriran Njegoševim djelom.
Koji je Vaš životni moto?
Možda nećete biti zadovoljni odgovorom. Nemam životni moto. Živim životom kakav mi je dat. Možda se ovo može svesti pod svojevrsni moto.
Коментари1
Остави коментар