TEOFIL PANČIĆ

Opasno kad patološko postane standard

Nijeste morali da budete intelektualci ili naročito načitani ljudi da biste uočili zlo na ovim prostorima, devedesetih. Trebalo je gajiti djetinje, "petarpanovsko" uvjerenje, da bi se prepoznale destruktivne iluzije i pratio moralni kompas, rekao je pisac, kolumnista i kritičar, Teofil Pančić na tribini „Družina koja poznaje književnost i pozorište“, u okviru „Odakle zovem“ festivala.

Opasnost od destrukcije nastaje onda kad patološko postane standard i počne da diktira, a ono što je nedestruktivno uđe u duboku defanzivu i u njega se upire prstom, rekao je Pančić na jučerašnjoj tribini u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP).

Osvrćući se na opasnosti od manipulacija, na prostorima kakav je Balkan, Pančić je rekao da je ona uspješna onda kad želimo da budemo manipulisani.

„Zašto bi neko da vjeruje u laž? Jer ga to vjerovanje oslobađa odgovornosti“, smatra pisac.

„Ima razlike između iluzije i vjerovanja. Onih iluzija koje, kad postanu masovne, imaju neku vrstu destruktivnog naboja, koje dovode do raspada društva. Krvavog raspada, koji smo mi na Balkanu doživjeli“, rekao je Pančić.

"Petarpanovsko" uvjerenje

„Nijesi morao da iščitaš cijelu biblioteku da bi znao da je zlo sve ono što se dešavalo na ovim prostorima devedesetih godina...Da je zlo ubijati ljude, protjerivati ih iz kuća, paliti, pljačkati, silovati...Nijesi morao da budeš hodajuća enciklopedija da bi shvatio da je to zlo. Sve što je bilo potrebno je elementarni, moralni, ljudski kompas, elementarna empatija prema drugom čovjeku, elementarna svijest da za tebe važi što važi za drugog“, rekao je Pančić, objašnjavajući, kako je nazvao, "petarpanovsku genezu".

Htio je, kaže, da sa 17 i 50 godina bude isti čovjek.

„Moj angažman, iako ne volim tu riječ, od početka je bio antiratni, antinacionalistički, ali ne zbog toga što sam doktorirao na Tomasu Manu, nego zato što je to moje djetinje, klinačko uvjerenje. Ne smiješ činiti drugim ljudima ono što ne bi želio da drugi ljudi čine tebi. Ako to iole dosljedno primijeniš u životu, dalje je sve stvar tehnike, izvedbe“, dodao je.

Pisanje, kritika i pozorište danas

„Pisanje je postalo tehnički previše lako“, smatra Pančić, a ne može ni biti djelotvorno na prostoru na kome vlada, kako je rekao, endemska nepismenost. „Toliko se piše, a nikakvog pomaka“, istakao je pisac.

On se osvrnuo i na stanje u pozorišnoj kritici: „Kad čitam savremene pozorišne kritičare, kao da čitam vježbe sa Fakulteta dramskih umjetnosti. Čitaocu treba da bude jasno zašto je važno da neku predstavu vidi. Žalimo se da kritika nestaje iz medija, da se mediji komercijalizuju...Sve je to tačno. S druge strane, rijetko ko se zapita, koliko smo sami tome doprinijeli?“

Pančić je istakao da je teško pisati afirmativnu kritiku, a da ne izgleda kao marketing. Osim licemjerja i dvostrukih standarda pozorišnih kritičara, problematično je i elitističko predubjeđenje. „Kritika je zavođenje. Mora da ima taj eros, da bude uzbudljiva“, zaključio je.

„39 dana juna“

Pančić je juče predstavio svoju 20. knjigu „39 dana juna“, koju je pisao dok je boravio u Splitu. Radi se o dnevničko-putopisnoj formi, za koju je moderator diskusije u CNP-u, književni kritičar Marinko Vorgić, rekao da je lirski raskošna, priča o čovjeku koji se osvrće na raskrsnice koje je u životu prošao.

Pančić je svoju knjigu rezimirao kao biografiju čovjeka koji je mnogo lutao, a „patološki je radoznao“. To je djelo o osobi koja rekapitulira svoj put, bježi od rekapitulacije, a kako je pisac za sebe rekao, ne može pobjeći.

Inspiraciju je, kaže, pronašao u svakodnevnim stvarima.

„Ja sam najsrećniji kada se rukovodim društvenom stvarnošću, ne kroz ono što je učinio neki predsjednik države, nego preko običnih, svakodnevnih stvari, ili preko male, sitne vijesti koju sam vidio na dnu stranice nekih novina...Ta vrsta pristupa mi je mnogo zanimljivija“, rekao je Pančić.

Pritom je, dodaje, stremio da zadrži Petra Pana u sebi.

„Trudio sam se da budem bazično dostojan onome što sam vjerovao sa 17, 18, 19 godina. Trudim se da mi ono što sam tad želio od života i sad bude neka vertikala. Da mogu svog imenjaka i prezimenjaka od prije 30 godina da pogledam u oči“, objasnio je pisac.

Za njega je bezlična ona vrsta pisanja iz koje se ne vidi stav, sistem vrijednosti, duša. „Ako toga nema, čega onda ima?“ upitao je Pančić.

Osjećao se prijatno, kaže, da piše djelo za koje nije ni znao da li će ga objaviti i koje, kako je rekao, nije imalo ikakvu medijsku svrhu.

Iako ne direktno vidljiv, rat se u knjizi pojavljuje kroz pozadinska značenja. Sve kroz šta je pisac prošao „proviruje“ na stranice knjige. Na Vorgićevo pitanje – može li se govoriti o nekoj vrsti prikrivenog egzila, Pančić je odgovorio:

„Čitav prostor bivše Jugoslavije osjećam svojim, emotivno, kulturološki...Osjećam se kao kod kuće, u najintimnijem smislu. Nigdje ja nijesam u egzilu, a svuda i jesam pomalo.“

Zanimljivo je da se knjiga završava popisom pjesama, koje su, kako je objasnio, pratile situacije prikazane u djelu. Posljednja pjesma na spisku, istakao je Pančić, poznati je kafanski narodnjak.

„To je pjesma veltšmerca srednjovječnosti. Bilo mi je logično da time završim“, rekao je.

Dragana Žarić