B.B.

Lalović: Zera luče je u svakom od nas, najsnažnija i najjača kad nam je najteže

Književnica Jasenka Lalović ističe da je njen novi roman "Zera luče" koji otvara brojna univerzalna pitanja, od izdaje porodičnih tajni, pa do slobode i ljubavi, postojao i sazrijevao u njoj od njene 18. godine kada je objavljeno njeno prvo djelo.

Gostujući u Jutarnjem programu TVCG, Lalović je govorila o načinu na koji stvara, ciljevima i porukama koje nosi njeno stvaralaštvo.

"Pisati radi samog pukog pisanja je besmisleno. Mora čovjek da razvije ideju i da otprilike na nju poentira na najbolji mogući način. Nije mi uvijek lako. Recimo, kod ovog romana sam tačno osjetila da ne smije da se desi taj klasičan kraj, očekivani, već da bude malo drugačiji, sa nekim obrtom koji mislim da se desio. Tako da ne bih znala tačno reći što je teže početi priču ili završiti. Za nijansu možda lakše krenemo u priču", kazala je Lalović.

Ističe da je rad na posljednjem romanu dosta iscrpio, jer je ponajviše psihološki u odnosu na prethodne.

"Prosto rastemo kroz taj vid primopredaje prave emocije. Tu energiju koju mi vrate čitaoci, kako su doživjeli roman, to je nešto što po meni čini smislenim to što radim. Možda mi najviše znači to kad su moja djela za čitaoce ljekovita. Možda sam i ja iz neke lične traume počela da pišem, možda je to tako i kod mene bilo podsticajno u ljekovito i značajna mi je ta potreba da negdje ozdravimo jedni druge", priča Lalović.

Glavna junakinja romana "Zera luče", Vila suočava se sa bolom izdaje i potragom za identitetom i kako kaže autorka izdaja je nešto što nam najteže pada, jer nas izdaju oni u koje imamo povjerenja.

"Duša koja je otvorena, koja je predana, ona jednostavno je ranjiva. Tako da, eto, u ovom romanu sam se posebno osvrnula na taj moment, jer, što kažu, imate izdaju na više segmenata, ali najteže su izdaje svojih dobrotvora, kad izdamo svoje dobrotvore, nezavisno da li je to prijatelj, da li je to porodica, da li je to zemlja kojoj pripadamo", kazala je Lalović.

Književnica ističe da je ovaj roman više roman introspekcije, u odnosu na njene druge koji su u kategorijama istorijskih romana.

Što se tiče jezika Lalović naglašava da stvaralac u tom smislu ne treba da pravi ustupke zbog čitalačkih ukusa ili zadovoljenja određenih normi.

"Ja sam se ovdje zaista poigrala jezikom, a moja poruka je da gdje god govorimo jezikom za koji nam ne trebaju prevodioci, ona je to jedan jezik. I to je nešto što treba da prepoznajemo kao blisko. Ja njegujem lokalni govor, to mi pripada, što ne znači da to isključuje razumijevanje drugih dijalekata, narečja. Pošto se radnja romana kreće od 1897. pa do 2025. godine, onda se razvija i taj govor u ovom slučaju paštrovski. To mi je bilo zanimljivo. Osluškivala sam ljude koji to malo bolje znaju od mene, pa su me korigovali, davali predloge. Nisam ja neki suprznalac, nego treba osluškivati kako ljudi misle i taj neki narodni govor, narodne običaje i usvajati. Tako da eto, neke moje Paštrovke, Eva, Tanja i Katina su mi pomogle da se vratim u to neko malo dalje vrijeme, da ispravim malo neke te dijaloge koji su se tada ranije vodili, onda sjajna Milica Vuković koja je bila moj lektor, koja je bila ovako vrlo stroga, decidna, ali je mnogo pomogla, koja me usmjeravala i pronalazila greške koje sam pravila", objšnjava Lalović.

Književnica napominje da je jezik prva odlika identiteta jednog naroda, jedne skupine.

"Bilo mi je važno i mislim da uopšte sve te specifičnosti koje mi nosimo s ovih prostora, od paštrovskog do bihorskog govora, mislim da je to nešto što moramo da čuvamo i što je dio identiteta ovih prostora. Mislim da čovjek mora da se utvrđuje u onome što jeste. A mi jesmo višestruko se potvrdili da znamo da pronađemo zajednički imenitelj u svim tim različitostima. Mislim da moramo da razvijemo kritički stav, analitičnost, moramo da prosijavamo i to je nešto što će sigurno donijeti prave rezultate. Moramo imati tu dozu kritičnosti i samokritičnosti da bismo sačuvali tu zeru mudrosti koja nam je i data", kazala je Lalović.

Osvrnula se i na svoj kritički stav prema svemu što se u posljednje vrijeme dešava u Beogradu, u Srbiji, gdje živi i radi.

"Ja nemam prava da kalkulišem. I onako kako sam dovoljno hrabra da pozovem ljude da dođu na moje promocije, potpuno je validno da ljudi znaju kako ja razmišljam. I kritički stav je stvar građanske pristojnosti. Ja nisam dio nikakvog establišmenta i mislim da prosto ne treba ni bilo kome da podilazim. Ne volim podilaženja, vrlo jasno prepoznajem zlo i nemam problem da ga imenujem", kazala je Lalović.

Kako je kazala istorija se ponavlja onima koji iz nje ništa ne nauče, a na ovim prostorima bilo je teških lekcije iz kojih je trebalo izvući pametne odluke, što njena generacija nije uspjela i nije se pokazala kao posebno mudra.

"Mnogo toga nije sređeno, imamo velika očekivanja od naše djece i prosto im predajemo vruć krompir u ruke. Ono što nismo mi obavili kako valja, očekujemo da oni to riješe. U tom nizi predaka i potomaka važno je da se preuzme ono valjano, a ono što nas je kočilo, da pokušamo da izađemo iz te matrice i da pronađemo dovoljno pametan i mudar iskorak i da u tome istrajemo. Moj stav je da smo zarobljeni nekim ideologijama, da smo između. To su stvari koje su isključive, stroge i na kraju ne ostavljaju puno prostora za razumijevanje. Tako da razumijevanje je ključ", poručila je Lalović.

Dodala je i da je poruka novog romana da je u svakome od nas zera luče i da je ona najsnažnija i najjača u trenutcima kad nam je najteže.