Priredila: A.J.

univerzitet crne gore

Naučno istraživanje: Ostaci otomanske arhitekture u Nikšiću

Naučni rad “Ostaci otomanske arhitekture u Nikšiću”, objavljen u časopisu Metu Journal of the Faculty of Architecture, istražuje arhitektonsko nasljeđe Nikšića iz osmanskog perioda, saopštili su iz Univerziteta Crne Gore (UCG). Autori ovog rada, Vladimir Bojković i Jelena Bajić Šestović sa Arhitektonskog fakulteta UCG, dokumentuju istoriju Nikšića i ističu važnost očuvanja kulturne baštine, podizanja svijesti stručne javnosti i građana radi dobrobiti budućih generacija, saopštili su iz UCG-a.

"Veoma je malo istraživača koji su se bavili osmanskom arhitekturom u Nikšiću, iako je 400-godišnji period pod osmanskom vlašću ostavio dubok trag na grad. Ovaj pregled ostataka osmanske arhitekture u Nikšiću doprinosi formiranju baze podataka za dalja istraživanja ove značajne teme. Jasno je da je iz tog perioda preživio samo vrlo mali broj građevina, koje predstavljaju primjere prilično skromne arhitekture. Ipak, ove građevine svjedoče o jednom specifičnom vremenu, a njihovo očuvanje i rekonstrukcija trebali bi biti prioritet", navodi se u radu.

Osmanski period grada Nikšića

“Godine 1456. Osmanlije su osvojile veći dio Hercegovine, uključujući grad Onogošt (poznat tokom srednjeg vijeka kao Nikšić), i uspostavile vilajet pod nazivom Herceg. Grad je bio pod osmanskom vlašću više od četiri vijeka, sve do 1877. godine. Kao i u drugim gradovima na Balkanu (Lowry, 2003; Yenişehirlioğlu, 1983; Kiel, 1979), Osmanlije su najprije uništavale gradove koje su osvajale, a zatim ih obnavljale prema vlastitim urbanističkim i arhitektonskim metodama", navodi se u radu. 

Jasno je, dodaje se, da su Osmanlije gradile Nikšić na ostacima srednjovjekovnog Onogošta, čineći proces izgradnje složenim i duboko prožetim lokalnom kulturom, graditeljima i identitetom grada (Cerasi, 1988; Kiel, 1979). Nakon što su Osmanlije obnovile Nikšić, grad je proglašen kadilukom i dobio status kasabe (provincijskog grada). Ovaj status je, piše u radu, zahtijevao da grad sadrži ključne urbane komponente, poput džamije, mekteba (islamske škole), mogućeg hamama (turskog kupatila), imareta (javne kuhinje), tekije (mjesta okupljanja), hana ili karavansaraja (putačke gostionice), te čaršije (niza prodavnica i radionica) (Čelebija, 1973).

"Danas, uz velike napore, možemo samo zamisliti kako je osmanski Nikšić mogao izgledati. Mali broj pisanih dokumenata pruža nepotpune i neprecizne opise, dok su gravure i skice grada rijetke. Ipak, na osnovu ovih oskudnih izvora i preostalih materijalnih dokaza, možemo stvoriti predstavu o tome kako su određene tipološki raznovrsne građevine mogle izgledati", navodi se u radu i dodaje:

"Među rijetkim ostacima nekada impresivne osmanske stambene arhitekture u Nikšiću nalaze se kuće porodice Mušović, od kojih su sačuvani samo temelji, i kuća porodice Mekić, gdje je očuvana samo ulazna fasada".

Kako piše u pomenutom radu, jedna od najimpresivnijih građevina bila je begova kuća porodice Mušović, smještena na Popima, na južnoj strani grada. Početkom 18. vijeka porodica Mušović je, istaknuto je u radu, preuzela ovu zgradu, koja je prvobitno pripadala mitropolitu Onogošta, i pretvorila je u harem.

"Vjerovatno je da se ovdje nalazio i srednjovjekovni dvor dinastije Nemanjića. Glavne sobe za goste kapetana Mušovića bile su smještene u velikoj, četvorospratnoj kuli građenoj od lijepo klesanog kamena. Vremenom je porodica Mušović izgradila dodatne objekte, koji su bili okruženi rovovima. Nažalost, od ovih građevina danas je ostala samo gomila kamenja, a njihova rekonstrukcija bi bila veoma zahtjevna.

"Kuća porodice Mekić, jedna od rijetkih osmanskih kuća smještenih izvan gradskih zidina, izgrađena je sredinom 19. vijeka i tokom vremena je doživjela značajne promjene. Najmanje izmijenjeni dio je istočna ulazna fasada, izrađena od fino klesanih kamenih blokova. Ulazna vrata su ukrašena karakterističnim ornamentima. Prizemlje kuće je vjerovatno imalo radnje u kojima su se obavljali trgovina i zanatske djelatnosti", navodi se.

Nestanak tipičnih osmanskih kuća

"Osmanska porodična kuća, kao stambeni kompleks, predstavljala je osnovnu ćeliju grada, samostalnu jedinicu orijentisanu ka unutrašnjosti. … Stambeni kompleks se sastoji od kuće koja se prostire na dva sprata, s podrumom ili šupom za stoku smještenim vjerovatno u prizemlju. Kompleks je ograđen visokim zidovima, formirajući dvorište koje je sadržavalo kuhinju ili mutvaku, toalet, razne vrste skladišta i, moguće, vrt sa povrtnjakom, a vjerovatno i izvor vode. Nijedna tipična osmanska kuća iz ovog perioda nije očuvana na području Nikšića", pišu autori.

Hadži Ismailova džamija

"Vjerske građevine imaju ključnu ulogu u oblikovanju urbanih prostora, a na Balkanu se razvio specifičan tipologija džamija prilagođena istorijskim okolnostima.  U gradu su postojale četiri džamije, a još pet u okolini, što odražava teritoriju koju je pokrivao kadiluk Nikšić. Od ovih devet džamija, samo je jedna očuvana do danas – Hadži Ismailova džamija, smještena u unutrašnjem jezgru grada. Izgrađena 1807. godine od nikšićkog trgovca Hadži Ismaila Lekića iz bratstva Mehmednikića, ova džamija pripada tipu s četvorostranim krovom i trijemom", navodi se u naučnom radu. 

Kako su istakli, tokom osmanskog perioda, Nikšić je bio obilježen izgradnjom brojnih odbrambenih kula. Od njih je sačuvana samo Lekovića kula, iako je uglavnom u ruševnom stanju. Način gradnje i stil obrade kamena sugerišu da je kula izgrađena krajem 18. ili početkom 19. vijeka.

"Lekovića kula je vješto izgrađena od fino klesanog kamena, što podsjeća na majstorstvo primorskih graditelja. Kula ima samo jedna vrata na južnoj strani, koja vode u veliki, visoki prostor s visokim plafonom. Odatle uski prolaz sa drvenim stepenicama omogućava pristup prvom spratu. Uske puškarnice su i dalje vidljive s unutrašnje strane zgrade. Autentične karakteristike kuće djelimično su izgubljene nakon radova na proširenju obavljenih 1950. godine", navodi se i dodaje: 

"Osmanski graditelji istakli su se svojom vještinom u izgradnji i oblikovanju mostova (Redžić, 1983). Poznavali su zakone statike, ali su takođe imali poseban osjećaj za proporcije i oblik mostova (19). Jedan od rijetkih preostalih mostova iz osmanskog perioda u Nikšiću je Hadži Ismailov most preko rijeke Zete, smješten u Duklu. Izgrađen 1807. godine od strane trgovca Hadži Ismaila Lekića, most je dug približno 110 metara i izrađen je od fino klesanih kamenih blokova. Karakterišu ga nepravilni polukružni lukovi. Lokacija mosta imala je strateški značaj, jer je označavala prelaz trgovačkih ruta i bila je praćena odbrambenom kulom (Katanić i Gojković, 1961)", ističu u radu. 

Problem očuvanja osmanske baštine

Naglašavaju da su uništavanje i postepeni nestanak građevina osmanske arhitekture vidljivi u mnogim gradovima diljem Crne Gore i šire, posebno u gradovima koji su nekada bili pod osmanskom kontrolom, a gdje danas postoji samo mala muslimanska populacija.

"Kompleksan istorijski i politički kontekst Balkana, kao i učestale promjene u demografskoj strukturi, komplikuju razumijevanje uzroka zapuštenosti i degradacije ove vrijedne kulturne i arhitektonske baštine. … Među osmanskim strukturama pod državnom zaštitom nalaze se: gradski bedemi, Hadži Ismailova džamija, Hadži Ismailov most i Lekovića kula. Osim bedema, koji su "nestali" i postepeno iščezli jer je kamen s njih korišćen za nove građevine nakon odlaska Osmanlija, Uprava za zaštitu kulturnih dobara uspjela je sačuvati ove građevine od daljeg oštećenja, ali još uvijek nisu poduzeti adekvatni koraci za njihovu potpunu obnovu", poručeno je u radu.

Pored ovih struktura, u ovom radu se navode i drugi tragovi koji bi trebali biti dio procesa revalorizacije kulturne baštine i nominacije za status nepokretnog kulturnog dobra Crne Gore, kako bi bili adekvatno obnovljeni i očuvani za buduće generacije.

Informacije o radu preuzete su iz Liste naučnih radova Univerziteta Crne Gore.