B.B.

Grad teatar BUdva

Dekonstrukcija jugoslovenskog mita u romanu “Mali roman o blatu”

Književni program festivala Grad teatar nastavljen je gostovanjem teatrološkinje, feminističke teoretičarke i spisateljice Nataše Nelević, koja je predstavila svoj prvi roman pod nazivom “Mali roman o blatu”.

Moderator večeri na Trgu pjesnika bila je profesorica, spisateljica i kolumnistkinja Božena Jelušić, koja je u uvodnom izlaganju predstavila autorku, za koju je kazala da je izuzetno plodna i raznorodna u svim oblastima kojima se bavi.

“Ona je, prije svega, dramska spisateljica, jedna izrazito lucidna, promišljeno britka kritičarka u oblasti drame. Međutim, ona je u isto vrijeme antologičarka izuzetno posvećena afirmaciji ženskih autorskih praksi. Njena istorijska čitanka “Žene u Crnoj Gori od 1972. do 1914.” je nešto što je konkretno u mom životu značilo jednu nevjerovatnu dekonstrukciju uobičajenog mita o Crnogorcima, koji su navodno uvijek poštovali, čuvali i voljeli svoje majke, sestre i ćerke, i čini mi se da je ta knjiga u velikoj mjeri bila ljekovita za društvo", kazala je Jelušić, nakon čega je publiku detaljno upoznala sa biografijom Nataše Nelević.

Govoreći o ogromnim razlikama u percepciji autorki i autora, Nelević je kazala da joj se čini da je uvijek manje važno ono što žene rade, te da je to vidljivo na različite načine.

“Imala sam nekoliko razgovora vezano za ovaj roman i uvijek se insistira na tom autobiografskom materijalu. Žena može da napiše književno djelo, može da napiše i dobro, ali samo pod uslovom da je to zaista zasnovano u njenoj autobiografiji. Prosto se pretpostavlja da ona nema kapacitet da može da imaginira neku realnost. U drugim zemljama bivše Jugoslavije postoje razni pokreti kako bi se, na neki način, omogućilo spisateljicama da postanu važne kao i muški autori; to su, recimo, “Ponižene čitateljke”. Nedavno sam vidjela da postoji jedan podcast "Zašto muškarci ne čitaju žene", i muškarci zaista ne čitaju žene. Ali, ja bih rekla da ni žene baš ne čitaju muškarce. Kada je ovaj roman u pitanju, ja imam jedno dobro iskustvo jer je nastala neka vrsta malog ženskog lobija oko tog romana, i to bez mog traženja i bez bilo kakvih privatnih veza. Zahvaljujući tim ženskim, kritičarsko-teoretičarskim vezama, ovaj roman je bio predstavljen u Lajpcigu, a možda će i dobiti neki njemački prevod. Tako da ja sad manje razmišljam o tome kako sam kao spisateljica manje važna, a više razmišljam o tome kako se ovoga puta pokazalo da zaista postoje dobre ženske veze i ženski savezi. Ja vjerujem da je to zbog toga, i nadam se, zato što ovaj roman to zaslužuje. Mislim da ženske veze, ženski lobi ili ženske mreže zaista treba da postoje, ali samo pod uslovom da imaju oko čega da se okupe i ako je to oko čega se okupljaju zaista književno vrijedno”, istakla je Nelević.

Jelušić je kazala da je izuzetno ponosna na Nelević jer je u ovom romanu uspjela da se transponuje u lik Miroslava Krleže.

“Svi se mi divimo Tolstoju kako je dobro prikazao Anu Karenjinu ili Floberu kako je prikazao Emu Bovari, a sad konačno imamo jednu autorku koja je uspjela da se transponuje u lik Miroslava Krleže u jednom teškom trenutku njegovog života, kad je odlučivao hoće li ostati Titov dvorski pjesnik ili će reći istinu o onome što je vidio na radnoj akciji,” istakla je Jelušić, a Nelević je otkrila kako je Krleža bio potreban.

“Nekako je ovaj roman imao svoj tok nastajanja koji nije bio od početka jasan, nisam imala neku jasnu strukturu i mogu reći da je on više nastao iz nekih malih eseja, malih biljeških, zapisa i slično. U jednom trenutku sam zaista nekako shvatila da mi je potreban Krleža i tada je počelo jedan dio nekog spisateljskog procesa koji je meni bio daleko uzbudljiviji i zanimljiviji i možda sam se tada po prvi put zaista osjetila spisateljicom. Kad sam shvatila da zaista mogu da potpuno imaginiram neki lik, neko iskustvo koje zaista nema nikakvih dodirnih tačaka sa mojim. U nekoj fazi pisanja mi je bilo daleko uzbudljivije i jednostavnije učitati taj neki lik koji zapravo nema nikakve veze s svojim sopstvenim iskustvom. O Krleži sam znala dovoljno, ali negdje mi nije bila ideja da zaista do kraja rekonstruišem Krležin lik već je riječ o fiktivnom liku. Tek kada sam završila roman shvatila sam da je to roman o tekstu. Ovo je zapravo roman o pravu i o potrebi da se kaže. Imamo jednu junakinju koja je dementna, koja gubi sposobnost govora, a konačno, u govoru je sve. Realnost izvan jezika, naravno, ne postoji. Onda imamo jenu ćerku koja joj pomaže da ispriča i kaže neke stvari za koje ona više nema kapaciteta jer njene riječi polako nestaju. I na kraju imamo mene kao autorku i naratorku koja pomaže jedno i drugo, da prosto ispričamo nešto ili kažemo da osim te Krležine istine, postoji i neka druga. Tako da mislim da je ovo roman o moći teksta koja, naravno, nije ogromna, ali konačno roman o moći svjedočenja. Mislim da riječi jesu naše glavno oružje,” istakla je Nelević.

Na pitanje da li je nostalgična u odnosu na Jugoslaviju, Nelević je naglasila da je realna prema tom periodu.

“Ja sama nisam odrastala u nekoj privilegovanoj porodici, ali nisam bila ni proganjana. Svakako nisam bila od tih visoko privilegovanih, morala sam se boriti sama za sve stvari u životu, a tada smo se mnogo više sami borili nego sad. Tako da mislim da nisam nešto nostalgična, ja sam jednostavno gledala stvari izbliza. Naravno, imala sam gomilu svojih iskustava i sjećanja, ali i drugih ljudi. Imala sam neku snažnu potrebu da ih nekako prenesem i iz svega toga se vidi ta neka slika Jugoslavije. Taj osnovni motiv u romanu, taj Kiseljak i ta radna akcija već su sami po sebi neka dekonstrukcija jugoslovenskog nostalgičarskog mita, mita kolektivizma. Radna akcija je, prije svega, jedna paradigma kolektiviteta i to je zapravo osnova jugoslovenske ideologije. Tako da nisam nostalgična, ali volim taj period, to je moj život, rasla sam tu, to je moja kuća, dom, i sad jednostavno niti mogu da izađem i da ga pogledam sa strane i da kažem da je dobar ili loš. Mogu da vidim šta ne valja, ali prosto volim taj dio svog života i to što je ostvareno.”

Roman otvara i vrlo složena pitanja odnosa majke i ćerke, koji nisu uvijek jednostavni za objasniti, istakla je Jelušić.
“Odnos između majke i ćerke je jedan od najkomplikovanijih odnosa. Iako često kažemo da je odnos između oca i sina najteži, taj odnos je, zahvaljujući Frojdu, dobio određene okvire kroz koje razmišljamo o njemu. To nas upućuje na pitanje moći, ali kod odnosa između majke i ćerke, riječ je o nečem dubljem. Iako je motiv odnosa između oca i sina jedan od velikih stubova evropske kulture i na neki način razumljiv, ponajviše zahvaljujući Frojdu, ali i piscima, odnos između majke i ćerke nosi složenije nijanse koje je teže razumjeti”, kazala je Jelušić, a Nelević je objasnila da, uprkos raznim feminističkim teorijama, mi i dalje ostajemo u sivoj zoni kada je riječ o odnosu između majke i ćerke.

“To je jedan duboko kontroverzan odnos, čitala sam malo psihoanalize i razmišljala gdje je tu to mjesto žene koja ne može da iznevjeri majku jer je majka prva, jedina i najveća ljubav svih nas i ne može da pruži otpor. To je svakako jedan komplikovan odnos i ja, kad sam pisala roman, nisam do kraja bila svjesna, ali onda kad sam u nekom momentu pisala neke scene, shvatila sam da mi je majka stala na ivici nečega imaginarnog. Ona je zapravo jedini lik koji se stalno kreće ka nečemu što je fikcija. Majka je u romanu emancipovana poratna Crnogorka koja je imala snagu da napusti radnu akciju, bez obzira na skandal koji je to podrazumijevalo, i da se vrati kući sa radne akcije. Ona zdušno pomaže budućem suprugu da nekako preživi to što je bio na Golom otoku, i ta tema je prisutna u romanu.”

Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima iz publike.