fakti iz života i stvaralaštva

Na sto dvadesetu godišnjicu smrti A. P. Čehova

Prije sto dvadeset godina, upravo na današnji dan, po novom kalendaru, u njemačkoj banji Badenvajler preminuo je od tuberkuloze ruski pripovjedač i dramski pisac Anton Pavlovič Čehov. U njegovom vremenu tuberkuloza je bila rasprostranjena neizlječiva bolest, od koje je i sam bolovao, pa je i cio njegov opus, kako je govorio, predstavljao svojevrsnu trku sa smrću, uz komentar da u tragovima iskašljane crvene krvi ima nečeg zlokobnog, kao u odsjaju požara.

Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Sa suprugom, slavnom glumicom Moskovskog hudožestvenog teatra, Olgom Leonardovnom Kniper-Čehovom, otputovao je 1904. u Njemačku, u banju Badenvajler, a svojim prijateljima pri odlasku rekao da ide da tamo umre. Kad mu je jedne noći pozlilo, njegova životna saputnica je pozvala ljekara Šverera, koji je došao i odmah vidio da se Čehovu bliži kraj, pa mu je predložio da ispije čašu šampanjca. Piscu je bilo jasno da su mu to posljednji minuti, pa je, ležeći, mirno rekao Olgi: “Ja umirem.”. To je na njemačkom ponovio ljekaru, zatim se osmijehnuo uz svoju posljednju rečenicu “Odavno nijesam pio šampanjac.”, ispio čašu do dna, mirno legao na lijevu stranu i izdahnuo.

Tako je umro veliki majstor malih formi, novela i pripovijedaka, danas u svijetu prvenstveno slavan kao majstor tzv. lirske drame, autor “Galeba”, “Ujka Vanje”, “Tri sestre”, “Višnjika”...

Tokom čitavog stvaralačkog vijeka bio je briljantan satiričar, ali se na kraju život satirično odnio prema njemu: kovčeg sa tijelom Čehova, majstora kratke priče, velikana lirskog teatra, borca za prava takozvanog malog čovjeka, pisca koji je satirično opisivao ljudske mane i smiješne scene, dovezen je u teretnom vagonu, na kojem je pisalo da se prevoze ostrige (vrste školjki). Sahranjen je na Novodjevičjem groblju u Moskvi.

Tako se završio život začetnika psihološkog realizma na tragu Gogoljeve poetike, autora drama svojevrsnog ruskog splina, otpisanih junaka, zahvaćenih svetom dosadom na razmeđi 19. i 20. vijeka u osvit neminovnih promjena u Rusiji. Njegove drame se i danas igraju na najvećim svjetskim scenama, po njima se rade i filmovi, blizu trista ih je snimljeno po njegovim tekstovima, između ostalih i “Ujka Vanja” u Njujorku 1994., “Galeb” 1968. i “Tri sestre” 1970. godine.

Drame Čehova igraju se i u Crnoj Gori. Na primjer, premijera “Ivanova” u režiji Ukrajinca, Andrija Žoldaka iz Berlina, održana je 18. oktobra 2019. u CNP-u; “Tri sestre” iste godine 15. decembra u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, u režiji Branislava Mićunovića; komad “Ujka Vanja” premijerno je izveden u CNP-u 3. marta 2023. u režiji Mirka Radonjića...

***

Čehov u istoriji ruske književnosti slovi kao posljednji velikan među ruskim realistima 19. vijeka, koji je, nakon Gogolja, Gončarova, Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoja i drugih ruskih realista, ruskoj naturalnoj školi, tj. gogoljevskom pravcu, tj. ruskom realizmu, takođe dao osoben pečat.

Rođen je u gradiću Taganrogu na obali Azovskog mora, u porodici sitnog trgovca, koji je jedva uspijevao da prehrani porodicu. Upravo zato veliki pisac je kao dijete morao da radi u očevoj prodavnici, što ga je posebno pogađalo jer nije mogao da se igra s ostalom djecom. Ali mu je taj mučni posao pomogao da se u komuniciranju s odraslima brže socijalno razvije, što je kasnije pomoglo njegovom posmatračkom daru u pozivu pisca. Bio je uskraćen za mnogo štošta u odrastanju pa je ostala zapisana njegova rečenica „U djetinjstvu nijesam imao djetinjstva.“

Još kao dijete morao se povinovati očevoj naredbi oko sitnih zakidanja na cijeni kupcima, protiv čega se u sebi bunio, pa je kasnije naveo gorku poslovicu: „Не обманешь – не продашь. („Ako ne prevariš – nećeš ni prodati.“)        

Milosav Babović, najveći književni kritičar u sferi ruske književnosti sa prostora Balkana, i jedan od prevodilaca Čehovljevog opusa, kazao je, između ostalog, da se „imao utisak da je sve ispripovedano o Rusiji i životu. Da se posle Dostojevskog i pored živog Tolstoja, nema šta novo reći o čovekovoj ličnosti i sudbini. Međutim, Čehovljev talenat je posle svih ipak kazao svoju misao o svetu i kazao je na svoj način.“

Čehov je počeo književnu karijeru kratkim pričama u humorističkom tonu o tzv. običnim, malim ljudima, a kritika u početku nije u njemu prepoznala talentovanog pisca, pa je kritičar Skabičevski prognozirao da će Čehov jednom „negdje umrijeti pijan iza nekog plota“.

Još kao gimnazijalac pratio je zbivanja oko sebe i pamtio karakteristične likove za književno štivo. Tako je u srednjoj školi upamtio i lik profesora, koji će mu kasnije poslužiti kao prototip glavnog junaka čuvene pripovijetke „Čovjek u futroli“. Pri kraju gimnazije osjeća literarni poriv i pokušava da piše kratke crtice koje su redovno imale humorističko-satirične sadržaje. Učestvovao je i u radu amaterske pozorišne sekcije, što je bio i prvi impuls njegove buduće trajne vezanosti za teatar.

Nakon bankrota porodice, i bjekstva oca, Pavla, sa familijom u Moskvu zbog dugovanja, Čehov zbog dovršetka gimnazije ostaje u sopstvenom domu i biva ponižavan od budućih vlasnika. Osjećao je svu težinu siromaštva i pritom uspijevao da manje sume novca šalje u Moskvu familiji. Kasnije joj se pridružio u Moskvi, što je sigurno imalo povoljnog efekta na njegov književni rad u velikom gradu. Upisuje medicinu radi sigurne kore hljeba, i počinje da sarađuje u književnim humorističkim časopisima, izdržava cijelu porodicu u kojoj su redovno trajale svađe, a cio siromašan život bio je i jedan od razloga zbog čega je obolio od tuberkuloze. Zaposlio se kao ljekar u gradu Voskresensku nedaleko od Moskve.

Vremenom, a o tome je pisao u uspomenama, Čehov sazrijeva kao ličnost kroz brojna događanja i poniženja od onih koji su, za razliku od njega, imali moć i novac. Carska Rusija podržava sitne časopise u kojima su na humoristički način zastupane nevažne teme da se obični čitalac odvoji od suštinskih životnih problema. Takvi su bili „Budilnik“, „Iverje“ i „Vilin konjic“, a Čehov je za početak imao mogućnosti da u njima objavljuje humorističke crtice.

Ostala je zapisana i jedna interesantna storija o književnom sazrijevanju: dok je pisao tekstove površno-zabavljačkog tipa, jednom je dobio pismo od tada uglednog pisca Grigoroviča, koji ga je upozorio da ne rasipa talenat na sitne teme i prorekao mu blistavu karijeru. Za Čehova, koji je čitao pismo u suzama, bio je to prelomni trenutak, kojeg se potom uvijek sjećao, a to ga je i ponukalo da lake priče zamjenjuje pripovijetkama u kojim se, iako u humorističkom tonu, obrađuju vitalne životne teme, odnosi među ljudima, pitanje pravde i istine, bogatstva i sirotinje, korupcije, mita, birokratije, časti i poštenja, nepoštenih i surovih odnosa u ruskom društvu tog doba...

Njegov novi cilj više nije bio samo da čitaoca zasmije nego i da ga usmjeri na goruća društvena pitanja, u čemu je sve više uspijevao i sticao afirmaciju. Tokom sedam godina objavljuje pet zbirki pripovijedaka nailazeći na nerazumijevanje književne kritike. Ali 1887. godine za zbirku pripovijedaka „U sumrak“ dobija Puškinovu nagradu Ruske akademije nauka, posle čega se maliciozne ocjene kritičara, Skabičevskog, i sličnih, više nijesu ponavljale.

U traganju za svojim mjestom pod suncem Rusije, Čehov postavlja sebi brojna pitanja, postaje sve pažljiviji posmatrač društvenih kretanja; kao rezultat toga biva i njegov put na sjever zemlje, na ostrvo Sahalin, 1890. godine, gdje je posjetio robijaše i sagledao njihov tegoban način života u najtežim uslovima. Na ovaj način je, ne poput robijaša Dostojevskog, posjetio tzv. “mrtvi dom”, kao građanin i pisac stigao u jedan od zatvora, i napravio zapis publicističkog karaktera „Ostrvo Sahalin“, koji je imao snažan odjek u javnosti nakon objavljivanja prvo u časopisu „Ruska misao“. Potom je 1893. objavio iste zapise kao zasebno izdanje, kao knjigu.

Zatim se preselio van Moskve, u selo Melihovo, i tamo, slično Tolstoju, pomagao seljake, liječio ih besplatno, podizao škole... Ali se neprestano bavio književnim zanatom, pa uskoro objavljuje svoje poznate pripovijetke: „Seljaci“, „Paviljon broj 6“, „Dom s mezaninom“, a od posebno značaja je što je napisao i dramu „Galeb“. Potom obilazi Evropu, posjećuje Francusku, Italiju i Švajcarsku i uočava značaj razvoja nauke i tehnike za narod. A svoju ljubav, kako je ostalo zapisano u kritici, prema izvjesnoj nastavnici, Lidiji Mizinovoj, Čehov pretače u jedan od motiva svog „Galeba“.

Sve više stremi ka pozorištu, posebno Moskovskom hudožestvenom teatru, koji je potom na najbolji način doprinio afirmaciji njegovih dramskih tekstova, te se i danas na zavjesi MHAT-a u Moskvi nalazi amblem bijelog galeba u znak sjećanja na čuvenu dramu. U tom teatru je i upoznao Olgu Leonardovnu Kniper, koju je i oženio.

Milosav Babović zapaža da je Čehovljeva slava doprinosila otuđenju u njegovoj porodici, u kojoj je brat Aleksandar bio pripovjedač, a Nikolaj se bavio slikarstvom; sestra Marija je smatrala da joj brat Anton ne posvećuje dovoljno pažnje.

Čehov je najveće uspjehe postigao u žanru kratke priče i drame, a ostalo je zapisano da je žalio što, kako je govorio, nije umio napisati roman. Mada je pisao i duže pripovijetke: npr. “Crni monah” sa četrdesetak, a “Tri godine” sa skoro stotinu stranica. Treba istaći i da su njegove velike drame, po pravilu, sve pisane u po četiri čina, svojevrsni obimni romani u dijaloškoj formi.

Čehov je shvatao da vrijeme dugih proznih formi, poput romana, ne odgovara sve ubrzanijim društvenim i životnim tokovima, i da se pripovijetkom, posebno kraćom pričom, novelom, može bolje, konkretnije i brže reagovati na društvene teme i dileme... Treba istaći da i same novele Čehova imaju dramske zaplete i razrješenja, te predstavljaju i svojevrsne mikro-drame.

Milosav Babović navodi različite efekte čehovljevskog smijeha, to jest, da su mu pripovijetke imale različite ciljeve: da čitaoca samo nasmiju, da pritom junake novela i ismiju, a neke i da budu napisane tako da izazivaju gorki smijeh društvene osude. Po Baboviću: „Čehov je od smeha stvorio oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smeha je podrivao nametnute autoritete, razotkrivao lažne vrednosti, demaskirao iluzije i zablude, ismevao ukorenjene navike i laži. Zbog toga se priče svojom bitnom komponentom preobražavaju u ironiju. Umetnik je osetio da čitalac najlakše napušta ismejano, i uzima na nišan malograđanina, predrasude, palanački bonton, silu činova, ordena, poltronstvo, miraz, brak, sud, sveštenstvo...“

A kad je riječ o tzv. malom čovjeku, i taj lik kod Čehova ima svoje nove crte. Naime, pisac demistifikuje tog junaka tako što više nije čedan i nesrećan, kao u poetici naturalne škole, i pun ljudskosti, koju drugi nastoje da uruše. Kod Čehova mali čovjek ima i negativne crte. Jedna od priča sa takvim porukama je i čuvena novela „Debeli i mršavi“, u kojoj spoznaja mršavog da je debeli uspio da se izdigne na društvenoj ljestvici dovodi do toga da poltroniše starom školskom drugu, koji zbog toga s tugom prekida njihov susret i odlazi. Među pripovijetkama na temu kameleonstva upravo se izdvaja „Kameleon“, u kojoj autor opisuje dvoličnost u praksi, pitajući se posredno šta je dovelo njegove junake do toga da ne znaju za pravila ljudskosti i samopoštovanja.

Poznata priča Čehova o deformaciji psihe putem profesije je i „Podoficir Prišibejev“, koja je čak bila i zabranjena, a u njoj je opisana psiha vojnog lica, okamenjela u vojničkim naredbama i postupanjima kontrole svega i svakoga do krajnje alijenacije ličnosti, jer Prišibejev cio svijet posmatra kao vojnu kasarnu i ništa drugo. Pripovijetka „Čovjek u futroli“ isto je jedan od pripovjedačkih bisera Čehova. Glavni junak je profesor Bjeljikov, koji širi nekakav čudan strah među ljudima bojeći se likova sa viših funkcija, i bilo čega što bi moglo narušiti uobičajenu kolotečinu.

Poseban značaj ima i „Stepa“ (1888), objavljena u „Sjevernom vjesniku“. Osobena je i zato što se autor poslužio slikarskom, impresionističkom tehnikom, opisom prirode, gledane očima junaka pripovijetke, dječaka Jegoruške, koji kolima putuje preko stepe i zapaža prirodne fenomene u svjetlu dječje psihe. Čehov opisuje netaknutu prirodu, njene iskonske draži, ali nagovještava da je i stepske krajeve obezličila trgovina, rublja i Varlamov, trgovac, koji već svojim prisustvom depoetizuje stepu, makar onu u viziji pripovjedača.

U dužoj pripovijeci „Crni monah“ ostvareni su visoki dometi psihološkog romana na relacijama s djelima Gogolja i Dostojevskog, uz temu o udvajanju ličnosti.

Vremenom, dramski opus odnosi prevagu u odnosu na pripovijetke. Prva poznatija drama Čehova je „Ivanov“ (1887), ali neuporedivo veći značaj imaju tzv. lirske drame: „Galeb“ (1896), „Ujka Vanja“ (1887), „Tri sestre“ (1900) i „Višnjik“ (1903).

Kao što ni „Zločin i kazna“ i „Braća Karamazovi“ Dostojevskog, ni „Rat i mir“ Tolstoja, nijesu u početku vrednovani po zasluzi, takva istorija je zadesila i „Galeba“. Prva premijera u Petrogradu, u Aleksandrijskom teatru, doživjela je fijasko, ali je pisac smatrao da je riječ o revanšizmu izvjesnih književnih krugova, koji mu nijesu bili naklonjeni. Današnja kritika razloge za neuspjeh prve postavke „Galeba“ nalazi u tome što je riječ o dramskom spektaklu koji je u to vrijeme predstavljao novinu do nivoa eksperimenta, što je bilo neprihvatljivo za tadašnju konzervativnu rusku publiku, koja je najviše gledala predstave zabavljačkog tipa, vodvilje... U ovoj drami Čehov opisuje sebe u liku pisca Trigorina, a u središtu priče su pitanja odnosa klasične i nove umjetnosti, pri čemu novu zastupa mladi pisac i reditelj u pokušaju, Trepljev, antipod Trigorinu, ali neuspješan, koji svoje razočarenje završava samoubistvom. Pored Trigorina i Trepljeva, među glavnim likovima su i dvije glumice, takođe jedna uspješna i jedna neuspješna: priznata, Arkadina, majka Trepljeva, i početnica Nina Zarječna, koja glumi u Trepljevljevoj predstavi novog talasa, i potom ga ostavlja da bi poslužila za kratkotrajnu ljubavnu epizodu priznatom piscu, Trigorinu. Čehov opisuje surove odnose u umjetnosti, u kojoj nema milosti, a neuspješni bivaju odbačeni na margine pozorišta i društva. U ovoj drami, kao i „Višnjiku“, pis se služi i simbolima, na primjer, simbolom ubijenog galeba, u kojem više likova mogu prepoznati sami sebe i svoje sudbine, posebno Zarječna i Trepljev.

Čehov je “Ujka Vanju” napisao preradom svoje drame „Šumski duh“, a karakteriše je slika života bez heroike, uz opise svakodnevice, a realizam, kao i u „Galebu“, ima elemente sublimacije do nivoa simbola.

U drami „Tri sestre“ dominira duh palanačke sredine i čežnja likova da se iz nje izvuku u neki bolji svijet, u koji nikad neće dospjeti, jer ostaju u znaku vječitog dosadnog palanačkog života bez konca i kraja. I ova drama ima četiri čina, a oslikava atmosferu provincijskog gradića i život porodice Prozorov, tri sestre, Olge, Maše i Irine, i njihovog brata Andreja. Sestre se tokom svih godina nakon prelaska iz Moskve ne mogu navići na palanački način života, zbog čega se nad dramskim štivom izdiže njihov uzaludni vapaj, poziv da se vrate u Moskvu, što zvuči kao primalni krik i želja za izbavljenjem od sivila provincije.

„Višnjik“ je najangažovanije dramsko štivo Čehova. Uz korišćenje simbola u duhu kritičkog realizma, autor predosjeća neko novo vrijeme u prvoj deceniji dvadesetog vijeka, što se i desilo ubrzo nakon objavljivanja teksta. Prva radnička revolucija u Rusiji uslijedila je 1905. uz neuspješan kraj, ali je Oktobarska 1917. donijela korjenite promjene u carskoj Rusiji. Zbog ovakvih slutnji Čehova „Višnjik“ ima naglašene socijalne komponente, a sječa starih stabala višnjika simbolično ukazuje na predstojeću sječu, to jest, odbacivanje starih i prevaziđenih načina razmišljanja o daljem putu Rusije i ruskog društva, koji je i rezultirao revolucionarnim zbivanjima, pa je Čehov ovim tekstom iskazao i svoja vizionarska očekivanja promjena.

Ovom dramom se bliži Turgenjevu preko motiva o propadanju plemićkog gnijezda, u ovom slučaju posjeda na kojem dominira stari višnjik, koji treba posjeći simbolično, za, takođe, simboličnu sadnju novih stabala višanja, kao simbola novih, zdravih generacija. Imanje Gajeva i Ranjevske se prodaje zbog dugova, plemićki stalež i u njihovim likovima propada, i to zbog duhovnog pada i infantilnog ponašanja razmaženih plemića, spahija, dalekih od života i osjećaja za promjene koje kucaju na vrata Rusije tog doba. Gajev je prezadužio imanje ličnom neodgovornošću i rasipničkim ponašanjem, a Ranjevska svojim avanturama i mondenskim životom, te i sama priznaje da je novac uvijek i svugdje rasipala. Kroz ličnu nevolju brata i sestre Čehov oslikava raspad spahijskih slojeva, koji zbog vlastitog nemara urušavaju i svoj stalež i vlastitu budućnost. Zato se i višnjik prodaje budzašto, i to Lopahinu, čiji djedovi su bili sluge na tom istom imanju, a on predstavlja oličenje novog talasa u Rusiji, trgovačkog staleža, koji će prigrabiti pozicije u društvu tim prije što se spahijski sloj urušava, a tzv. plemićka gnijezda doživljavaju krah u svakom, ne samo finansijskom pogledu. Lopahin će nakon kupovine i posjeći sva stara stabla višanja da bi cjelokupno imanje priveo praktičnijoj, profitabilnoj namjeni.

O funkcionalnosti dramskog štiva, čak i u nivou detalja, važna je i ova Čehovljeva misao: “Puška, koja se pojavi u prvom činu pozorišne drame, u trećem činu će sigurno da opali.” A od posebnog značaja je što je Čehov stvorio specifičan dramski žanr, tzv. lirsku dramu: dramsko štivo, siromašno radnjom, a bogato emotivnim nabojem, čime se kompenzira siromaštvo scenskih zbivanja uz čehovsku verziju tzv. velt šmerca, svjetskog bola, koji kod ovog dramskog pisca prerasta u originalni ruski bol za prošlim, koje se vratiti neće, pri čemu novo doba nagovještava nimalo lake, bolne društvene promjene, i promjene u svijesti Čehovljevih junaka koji odlaze na društvene margine, poraženi u sukobu sa vremenom i samima sobom.

Čehovljeve drame su koncizno pisane, kao i pripovijetke, po njegovom receptu da je kratkoća sestra talenta, i da riječima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. A to je ovaj veliki pripovjedač i dramski pisac i dokazao u oba žanra, u kojima i danas slovi kao jedan od najvećih pripovjedača i dramskih pisaca ruske i svjetske književnosti.