Biljana Babović

NEBOJŠA DUGALIĆ ZA PORTAL

Kultura je skupa, ali je skuplje kad je nema

Ugledni glumac Nebojša Dugalić za Portal RTCG govori o novoj predstavi "Nadpop Kojović", liku budvanskog plemića Antuna Kojovića i šta sve proizađe iz jednog istorijskog konteksta i svih onih sila i pritisaka koje to vrijeme sa sobom nosi, i šta ono rađa u pojedinačnim sudbinama, malim ljudima, a velikim duhovima. Ističe i da je važno ulagati u kulturu, jer to nije samo pitanje njegovanja neke usputne zabave, već briga o duhovnom zdravlju jednog naroda, jedne zemlje, vaspitavanju ukusa.

Nebojša Dugalić prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu, jedan od najangažovanijih srpskih glumaca, profesor na Fakultetu savremenih umjetnosti, ističe da je saradnja sa glumcima Gradskog pozorišta na projektu Vide Ognjenović bila odlična, te da su se trudili da ispričaju priču i o onome što je stvaralaštvo, poezija, literatura i istorija. Želja im je bila da publiku zainteresuju da se vrati u taj period s kraja 18. i početka 19. vijeka, kada su se dešavala mnoga istorijska previranja, da se podsjetimo nekih događaja i da ih odmjerimo sa svojim vremenom.

• Premijera predstave "Nadpop Kojović" u režiji Vide Ognjenović bila je početkom sedmice. Kakvi su utisci, kako je publika regovala?

Utisci sa premijere su jako lijepi, baš sam prijatno iznenađen. Predstava traje sat i 50 minuta i sve vrijeme, zaista, bila je onako jako velika tišina i pažnja u publici, što znači da, bez obzira na to trajanje, ljudima nije padala pažnja i tačno su reagovali na sva mjesta gdje je trebalo, tako da mi je jako drago što je trud urodio takvim plodom. Nadam se da će predstava živjeti, da će se igrati još.

• Kako ste zadovoljni saradnjom sa glumcima Gradskog pozorišta?

Saradnja je bila odlična. Uvijek me obraduje, a to je onako malo i profesionalna deformacija, pošto se dugo već bavim pedagogijom, kad vidim da se pojavljuju neki mladi ljudi koji stvarno imaju jako lijep potencijal i jako lijepo se razvijaju. Mogli smo potpuno slobodno da se zaigramo bez obzira na tu razliku u godinama i iskustvu. Stvarno smo uživali i lijepo se nadovezivali jedni na druge, a to je neki osnovni preduslov da neki zajednički kreativni proces da dobar rezultat. Tako da stvarno hvala im na tome i hvala na pozivu da uopšte igram u ovoj predstavi.

• Tumačite lik Antuna Kojovića obrazovanog sveštenika, erudite, filantropa, pjesnika, za kojeg ste, pripremajući se za predstavu, rekli da je bio ispred svog vremena. Iz istorije znamo poneke podatke o njemu. Neobičan čovjek, kako ste ga vi doživjeli? 

Vida Ognjenović se nije trudila da piše striktnu biografsku dramu, dosta toga jeste bilo zasnovano na njegovoj biografiji, ali je prije svega zanimao on kao jedan ogroman duh svoga vremena, svoje epohe, u jednoj maloj sredini u velikoj nesrazmeri sa njom. Pokušavao je i uspijevao da tu malu sredinu nadahne svojim vidicima, svojim iskustvima, svojim znanjem, da donese neki njemu znani svijet u taj prostor. Da pokažemo kako je on sa tom sredinom uspijevao da se istovremeno i bori, da okupi oko sebe neke ljude koji su ga pratili tako kako su umjeli. Jako je zahvalno u dramskom smislu tumačiti takav jedan lik, zato što se kroz takvu jednu priču mnogo toga univerzalno ljudskog prepoznaje i vidi, i možemo u stvari da mnogo toga vidimo i u nama samima, iako je razlika između njega i nas dva i po vijeka.

• Kojović je živio gotovo vijek, drugu polovinu 18. i skoro cijelu polovinu 19. vijeka. Koliko može stati u tako dug život tako nesvakidašnje pojave? Šta se naučili od Kojovića?

To su neke vazda žive i prisutne problematike u istoriji koje i mi danas živimo na novi način, u drugoj formi, ali u suštini uvijek postoji ta neka tenzija, to neko trvenje, taj nadolazak ideja koje mijenjaju jedan svijet, jedan prostor. To je bila epoha na razmeđu, taj period Francuske revolucije i mnogo toga se mijenjalo u cijelom svijetu. Mnogo toga je ta Francuska revolucija pokrenula u drugim zemljama i u odnosima tih velikih sila i nekako se cijela Evropa prepakivala na jedan novi način, pa to naravno nije moglo da ostane bez odjeka ni u takvoj jednoj sredini. Ali je zanimljivo u stvari šta sve proizađe iz jednog istorijskog konteksta i svih onih sila i tenzija i pritisaka koje to vrijeme sa sobom nosi, šta ono u stvari rađa u tim nekim pojedinačnim sudbinama, tim malim ljudima, tim velikim duhovima, cijelom tom podneblju, mentalitetu. Koje su to novine koje se porode u duhu jednog vremena usljed takvih novih nekih duhovnih sjemena i kretanja koja su se dešavala. Tako da eto, to smo se nekako trudili, a da opet ispričamo priču i o onome što je stvaralaštvo, što je poezija, što je literatura, što je istorija. 

Jako mi je bilo drago i prijalo što smo mogli da se bavimo jednim slojevitim tekstom u kom ima mnogo, mnogo različitih nivoa na kojima smo insistirali i to se uvijek prepozna kao jedno novo otkriće koje nas pobudi da se zainteresujemo, da eventualno se vratimo na taj period. Da nešto pročitamo, da se podsjetimo nekih događaja i da ih odmjerimo sa svojim vremenom.

• Šta mislite da li bi se Kojović snašao u ovom vremenu sumanute i nepotrebne brzine, medijske i svake druge?

Pa pitanje je, on u predstavi kaže da mu se često pričinja neka daleka budućnost i da ga pohodi neka daleka budućnost i da on mnogo razmišlja o tome kakav će svijet biti za nekoliko vjekova unaprijed. I to i jeste ustvari negdje, svi se mi pitamo i u svom vremenu kako će izgledati generacije za 50 godina, 100 godina, mislim kako će izgledati uopšte svijet, s obzirom na ovaka zbivanja i dešavanja, gdje će sve to otići, gdje će sve to završiti. Šta smo mi to doprinijeli u svom postojanju, šta smo učinili, šta smo ostavili nasljednicima, u nasljeđe, šta će oni s tim, kako će se izboriti, šta će iz toga izaći. To su neka pitanja koje su vazda živa, pogotovo kod ljudi takvog kova kakav je bio Kojović.Čovjek ogromne erudicije, znanja, iskustva, višestruko darovit. Između ostalog, vidimo kroz jednu ličnost kako mnogi tokovi u stvari dobijaju neke svoje nove smjernice za neku istoriju kojoj smo mi sada svjedoci.

• Sve češće Vas gledamo u televizijskim serijama. Čini se da se snima kao nikad? Je li to dobro? Ide li na uštrb kvaliteta?

Nekada zaista iz kvantiteta proizilazi i kvalitet. Ono što je dobro u toj hiperprodukciji što je ona prije svega omogućila da postanu vidljivi mnogi mladi ljudi sa svojim velikim potencijalima i talentima. Važno je da ta hiperprodukcija nije bila tako monolitna, nije bila tako predvidljiva i očekivana, već je ona porodila mnoge dobre plodove. Bilo je tu naravno svega, ali se dogodilo zaista mnogo ozbiljnih pomaka na planu kinematografije. Čak prilično veliki procenat tih ostvarenja je bio dobar. S obzirom na broj snimljenih serija, vi možete zaista da izdvojite barem trećinu ili četvrtinu nečega što zaista zaslužuje najozbiljniju pažnju, a to je ozbiljan rezultat u umjetnosti koja je uvijek neizvjesna. Vi možete uložiti svoj najbolji trud, najbolji talenat, a da nešto ne ispadne baš tako dobro. Od mnogo nepredvidljivih okolnosti zavise naši rezultati, ali evo imali smo sreće da se dogodilo dosta toga lijepog i kvalitetnog. Jeste možda previše toga pušteno u opticaj za kratko vrijeme, onda ljudi ne stižu prosto da registruju često šta je, koja je serija, šta gledamo, ali s druge strane oni koji su malo probirljivijeg ukusa vrlo će dobro uočiti razlike u kvalitetu i izabrati one stvari koje su dobre. Tako da je, čini mi se, za svakoga bilo po nešto i to je dobro, to bi tržište i trebalo da bude.

• Da li ta proizvodnja velikog broja televizijskih serija odvlači ljude od pozorišta?

Mislim da ne. Naprotiv, recimo, mislim da se mnogo ljudi zainteresovalo za pozorište upravo zahvaljujući tom velikom prisustvu nekih novih lica, novih glumaca i zahvaljujući nekim zaista dobrim ostvarenjima unutar svih tih projekata. Onda su se ljudi zainteresovali da te ljude vide i na sceni, da ih vide u pozorištu, da ih vide uživo. Tako da pozorišta su sad u Beogradu uglavnom puna. Ja ne znam kada sam posljednji put otišao da gledam neku predstavu, a da je bila sala poluprazna. Uglavnom se dosta ide u pozorište i vjerujem da je to možda jedan od benefita koji je ta produkcija donijela i samom pozorištu.

• Osim glume, bavite se i pedagogijom – predajete na fakultetu. Šta je izazovnije, gluma ili profesura?

Pa podjednako. Zavisi prije svega od teksta i ekipe sa kojom sarađujem. Ne pravim tu neku bitnu razliku između pozorišta i filma i televizije. To je sve jedna ista umjetnost i jedino što je prednost televizije kao medija to što je kroz televiziju prosto omogućena veća dostupnost. Pozorište uvijek dođe da gleda 300 - 400 ljudi, i koliko puta da odigrate predstavu da bi je vidjelo hiljadu ljudi. A ovde jedanput  i imate domet do jako velikog broja gledalaca. To je samo neka tehnička pogodnost televizije kao medija, ali u suštini istim stvarima se bavimo i u pozorištu i na filmu, samo eto, malo tehnologija drugačija i drugačiji dometi.

• Mustafa Nadarević jednom  je rekao da je poziv glumca čemeran? Šta vi kažete, zašto je imao takav stav? Je li lako ulaziti u toliko karaktera, igrati i uloge koje ne želite ponekada, a morate?

Vjerujem da je mislio na sve nabojano, na sve zajedno. Svaki poziv je ustvari i svako bi u svom pozivu mogao da kaže, da je to muka, teško. Zašto za glumu? Zato što je umjetnost delikatna, jer u umjetnosti je mnogo toga nepredvidljivog, mnogo toga neizvjesnog. Da li će to oko čega ste se mnogo potrudili imati takav odjek kakav očekujete? Da li će to nekom značiti? Da li će to biti primljeno kako treba? Prosto sav smisao tog stvaralačkog rada je u tome da dopre do neke publike, da ostvari neki dijalog. A vi to nikada u startu ne znate da li će se zaista i dogoditi. I koliko god se trudili, da li ćete baš sve uraditi kako valja ili na način kako očekujete prihvatiti vas publika. I onda je to jako teško, vi uložite, date cijelog sebe, sagorite u nekom stvaranju, uvijek se pitajući da li to nekom treba uopšte. 

Tu je i generalno odnos prema kulturi koji je prilično problematičan svuda, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Jedino što negdje u svijetu su od umjetnosti uspjeli da naprave industriju koja i tržišno funkcioniše dobro i zbog toga prosto neke stvari opstaju i traju i vidljive su i u njih se ulaže. U principu kultura je najčešće slabo isplativa, da ne kažem neisplativa. Neko je rekao, kultura je skupa, ali je mnogo skuplje kad je nema.  Uglavnom se doživlja kao neki balast koji treba servisirati, kada treba staviti sve to na papir, podvući crtu koliko košta, svakome to djeluje kao nešto jako skupo i nije lako dobiti neka sredstva za kulturu. Sreća je, naravno, kada oni koji su kreatori neke kulturne politike ili koji su postavljeni na neka odlučujuća mjesta, umiju da prepoznaju značaj kulture i znaju zašto je važno ulagati u to, zašto je važno obezbijediti sredstva.To nije samo pitanje njegovanja neke usputne zabave, to je pitanje brige o duhovnom zdravlju jednog naroda, jedne zemlje, vaspitavanju ukusa. To je jako važna stvar, jer iz neukusa proizlaze mnoga zla, iz toga što nemamo dobro iskustvo kulture, iskustvo da se kroz sva ta pitanja koja se kroz umjetnost postavljaju i otvaraju ne doživljavamo kao ona koja su nam egzistencijalno važna. Kada se o tome vodi briga, onda se vide mnogi dobri rezultati.

•  Imate petoro djece. Hoćete li biti radosni ako se neko od njih odluči za „čemerno“ zanimanje?

Za sad nije niko pokazao interesovanje. Naravno, roditelji su tu da podrže i da pomognu djeci da ostvare najbolje svoje potencijale, šta god to bude. Nekim putem moraju da krenu, tako da mislim da je prije svega važna ta podrška i pomoći im kako da prepoznaju u stvari svoj put, objasniti im koliko se može, sve ono šta ih čeka, naučiti ih da dobro razmisle o svemu prije nego što nešto odlučuju. Na kraju svi smo mi negdje birali po nekoj intuiciji, po nekom osjećanju da nas to zanima, da bismo voljeli da budemo dio nekog svijeta, onda se suočimo sa mnogim stvarima koje nismo predvidjeli, pa nekako opstajemo u tome, snalazimo se, guramo, izdržavamo, tako da eto, vidjećemo.

• Možemo li vas očekivati u još nekom projektu u Crnoj Gori?

Zasad ne, ova predstava će se igrati još, ljetos u Budvi, na Grad teatru. To je ono što su planovi sa ovom predstavom, a kasnije ću vidjeti. Da li će biti prostora za neki novi projekat? Da li će biti prostora?Ovo je sad ispalo tako da sam imao neki luft, pa sam mogao da se uklopim zbog nekih pomjeranja drugih projekata. Jako mi je drago što je ispalo tako, jer evo, mogao sam ovdje da radim nove predstave, ali eto, ako bude uvijek drage volje, uvijek sam volio da dođem ovdje.