"DIJETE ŠEKSPIR"

Sjećanje na pjesnika Artura Remboa

Francuski pjesnik Žan Nikola Artur Rembo umro je 10. novembra 1891. Rembo se rodio u Šarlvilu u Francuskoj 20. oktobra 1854. .

Bio je predstavnik pokreta dekadencije i imao jak uticaj na savremenu književnost, muziku i umjetnost. Svoja najpoznatija djela je stvarao u kasnim tinejdžerskim godinama i zato ga je Viktor Igo opisao kao dijete Šekspir. Bio je nemirnog duha, prešao preko tri kontinenta prije svoje smrti.

Smatrao je da pjesnik mora da bude vidovit! (on postaje vidovit rastrojstvom svih čula). Vjerovao je da će doći vrijeme sveopštih jezika – jezik duše za dušu, koji će sažimati sve, mirise, zvuke, boje.

U Pismu vidovitog Rembo otkriva da će raditi na preobražaju svoga bića kako bi sebe učinio vidovitim, a to se postiže dugim, ogromnim i smišljenim rastrojavanjem svih čula. On zato mora da upozna sve oblike ljubavi, patnje, ludila, da istražuje sebe, da postane više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik i vrhovni Učenjak kako bi na kraju stigao do neznanog. To biva istovremeno i njegov životni i pjesnički program. Zbog potrebe da dosegne neki drugi svet daleko od skučene sredine Šarlevila pokušava da pobjegne u Pariz.

Na poziv Pola Verlena, tada najistaknutijeg pjesnika u Parizu, 1871. godine Rembo ulazi u pariski pjesnički krug, ali bez ikakvih literarnih ambicija u profesionalnom smislu. Njegov raspusni život sa Verlenom, otrgnutim od žene i porodice, zavšava se dramatično. Verlen je pucao u Remboa i lakše ga je ranio kada je ovaj riješio da ga napusti i tom prilikom završio u zatvoru. Rembo se vraća u roditeljsku kuću.

Piše knjigu pjesama u prozi Boravak u paklu (1873), svoju duhovnu biografiju, neku vstu izvještaja oproživljenoj krizi i neuspjehu, otrežnjenju. Njegov budući skitnički život proteći će u znaku potpune duhovne usamljenosti, a njegovi poetski zapisi koje će bilježiti prije nego što kao pjesnik konačno ne zaćuti biće prvi poetski tekstovi u istoriji poezije bez namjere da se njima ostvari bilo kakva komunikacija.

Prozne pjesme Iluminacije (1874) nastaju na granici tišine i smatraju se vrhuncem Remboovog poetskog djela, najsnažnijim izvorom onoga što danas zovemo modernim poetskim izrazom. Sa dvadeset jednom godinom prestaje da piše i nastavlja život kao skitničar, trgovac, krijumčar oružja i istraživač egzotičnih krajeva. Iz Afrike se vraća u Francusku 1891. zbog tumora na nozi. Umire u 37. godini posle amputacije noge.

PREDOSJEĆAJ

U plav ljetnji suton, krenuću na staze,

Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,

U njenoj svježini, moje noge gaze

I da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,

S dušom, od ljubavi silne opijenom,

Na put ću da pođem, poput ciganina,

Kroz Prirodu - srećan kao s nekom ženom

SPAVAČ U DOLU

To je zelen-rupa s raspjevanom rijekom

što srebrne prnje poludjelo kači

O travu: tu sunce na brijegu dalekom

Blješti: to je dolac što pjenasto zrači.

Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.

Jastuk mu je plava potočnica svježa.

Blijed je, pod oblakom pružen preko trava,

A svjetlost mu daždi na zeleni ležaj.

S nogama u cvijeću, on se u snu smješka,

Kao dijete koje muci bolest teška.

Zagrij ga, Prirodo, jer zima ga mori.

Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.

Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.

Crvena mu rupa s desne strane gori.