Stojan Stamenić

PJESNIČKE PARALELE

Naši Dilan i Koen

Bob Dilan i Lenard Koen proslavili su se u muzici onda kada je riječ "muzičar“ mogla pata-pata da stoji pored odrednice "pjesnik“. Naši novinari slično govore o pjesnicima Ratku Vujoševiću i Vitu Nikoliću, i to ne samo starije kolege, koje su ih poznavale i sa njima dijelile stupce pod istim crvenim zaglavljem Pobjede.

Prostor za debatu otvorio se predvidljivo kada je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost. 

Vrt novinarstva

Kako Nobel njemu, muzičaru, rokeru, trubaduru? Stihovi su mu divlji, ogoljeni, jednostavni, vikali su stručnjaci. A šta tek reći o "nobelovcima" koji su nakon smrti Lenarda Koena izletjeli na branik književnosti sa komentarom "šteta što se zamarao muzikom i koncertima, umjesto da piše"...

Takvi stavovi isto su što i kopanje rovova na već goloj njivi. Muzika šezdesetih i sedamdesetih ne bi tako cvjetala da nije bilo Koena i Dilana. O tome se još možda i može polemisati, ali svaka priča staje kod druge tvrdnje, da vrt crnogorskog novinarstva ne bi bio ni izbliza tako raskošan bez brižnih baštovana Ratka i Vita. Tačnije, gradinara. I nobelovac Tagore bio je muzičar.

Žrtve nepravde

Kokodakanje nevjernih Toma o Dilanovoj nagradi gotovo u korak odgovara istom šablonu kojim se u Crnoj Gori žigoše Vitovo pjesništvo. Jedan od najčuvenijih Nikšićana je decenijama osporavan kao umjetnik. Čak i danas, 22 godine poslije smrti, umiju da kažu kako je bio previše lak, pitak i jednostavan. Nedovoljno kitnjast, školski i učen. Preveliki boem.

Vito Nikolić je za života ovakve i njima slične "komentatore" nazivao folirantima. Stariji novinari opet svjedoče da je jedan od rijetkih, koji je imao beskrajno Vitovo uvažavanje, bio Ratko Vujošević. Kako? Pa bili su tako različiti!

Prema Ratku Vujoševiću učinjena je decenijska nepravda koja se i danas ne ispravlja: uglavnom ga prepoznaju po poemi "Orevuar Montenegro“. Još veća je nepravda to što poemu trpaju u koš "identitetske poezije“. To mogu samo oni koji je nijesu pročitali. Ili ne znaju ništa o poeziji. 

Paor i gospodin

Na sličan način na koji Vitovi stihovi žubore paorskom jednostavnošću, Ratkovi pulsiraju gospoštinom. Kao da je postojala neka magična leksička riznica koju je pjesnik iz Kuča pronalazio, tamo negdje u Orahovu. I nikada ne bi štedio dok bi sijao po hartiji... Kao što nije štedio sopstvenu dušu udarajući olovkom u sjene pod kučkim stijenama.

I koliko god moderni, progresivni, raskošni Ratkov stih bio različit od jednostavnog i razigranog Vitovog driblinga, njihov ukus je često sličan. Beskrajno gorak. Zar nije Vitovo "sunce, hladno mi je“ ono isto Ratkovo "sunce samo sebe sito“? Nijesu li Vitove "nimalo lijepe noći“ one Ratkove "noći bez zamjene“?

Nikolić i Vujošević napisali su najljepše stihove u Titogradu, a njihovi grobovi nijesu u Podgorici. Niko gradu nije dao tako svijetao putokaz i definisao mu pokret i vrijeme, kao Ratko u julu 1979. u Pobjedi: "Ono što ga čini lijepim, pored njegove mladosti, izvanrednog ambijenta i širine, svakako je i njegova otvorenost i srdačnost prema drugima...“

Ratko Vujošević bi danas imao 75 godina. Da je živ, možda bi nam otkrio da li je "pjesma bačena u stijene“ i jesu li zaista "gore svoje otpjevale“. A Vito bi, u 83. godini, kao Koen o Dilanu-Everestu, neko priznanje za Ratka prokomentarisao samo sa: "Nije li Kučki najviši među Komovima?“