An.B.

Simonović: Podgorica me inspiriše

Pavle Simonović je crnogorski reditelj čiji je debitantski film „Ispod mosta, među stijenama“ (2016) bio nagrađivan širom Evrope. Nedavno je završio snimanje svog novog dugometražnog igranog filma „Sobe“ – savremene priče o mladim ljudima na marginama podgoričkog društva. Paralelno sa autorskim radom, Simonović na mjestu direktora Crnogorske kinoteke daje značajan doprinos promociji filmske kulture i baštine u Crnoj Gori.

Intervju prenosimo u cjelosti.

Iako ga smatramo predstavnikom mlađe generacije crnogorskih reditelja, filmskih je tema za razgovor sa Pavlom Simonovićem napretek, a najnoviji povod svakako je završetak snimanja njegovog novog dugometražnog igranog filma, „Sobe“, čijoj se premijeri nadamo na sljedećem Filmskom festivalu Herceg Novi.

Kao rođeni Podgoričanin sa suptilnim senzibilitetom i osjećajima za svoj grad, sa pozorišnih dasaka na veliko platno tim filmom prenosi životne priče naših sugrađana koji u svakodnevici ostaju neprimjetni, na marginama perifernog vida.

Domaća publika može ga se prisjetiti po rediteljskom mu prvijencu, „Ispod mosta, među stijenama“ (2016), hvaljenome i od strane kritičara širom Evrope nagrađivanog trilera, debitantskog djela kojega sa „Sobama“ povezuje - društvena angažovanost.

Sa diplomom iz filmske i tv režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju na brojnim je projektima bio asistent reditelja, a zanat je „brusio“ i kao montažer. Unazad nekoliko godina razvijao je i vodio školu filma za mlade Kino Kultura u sklopu NVO „Prazan prostor“ te mentorirao filmske radionice na SEAnema film festivalu i na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, čiji je takođe bio urednik filmskog programa. 

Sa mjesta urednika Crnogorske kinoteke lani je promovisan u njenog rukovodioca. Kao direktor te važne javne ustanove, reditelj, organizator u kulturi i samostalni umjetnik daje obiman doprinos promociji filmske kulture u Crnoj Gori i zbog toga je jedna od ključnih osoba crnogorske kinematografije.

Kako uspijeva kombinovati menadžiranje sa šefovske pozicije te ličnu potrebu za umjetničkom realizacijom i uz to još edukacijom, kakve izazove donosi poslovni multitasking, odnosno djelovanje na nekoliko bitnih kolosijeka istovremeno i kakvi su mu generalno planovi u „sedmoj umjetnosti“, ispričao je u intervjuu za Filmski centar Crne Gore.

Krenimo od najaktuelnijeg. Kod vas kao autora, to je novi dugometražni film, „Sobe“. Možete li ga najaviti publici? Šta vam je u tom projektu bilo najizazovnije - kreativno i produkcijski? Što vas je najviše privuklo temi filma sad i u ovom društvenom kontekstu?

Ja film doživljavam jako intimno i nije mi ga lako ni napraviti, niti da se odlučim kada. To mora da bude duboko dodirnuto sa mnom unutra. Isto je bilo i sa ovim projektom. Svoj sam prethodni film radio prije skoro deset godina i nisam u međuvremenu bio lijen. Samo mi je bilo jako teško da pronađem motivaciju, ideju šta bih ja sljedeće uradio i zašto. Upravo sa „Sobama“, došla mi je inspiracija. To je projekat sa kojim sam intimno povezan već niz godina, a započet je kao drama koju je napisao Ilija Đurović na čemu je nastala predstava Mirka Radonjića koja se igrala pet godina. Nakon što je život predstave završio, a ja sam sticajem okolnosti kroz tadašnju produkciju „Prazan prostor“ bio uključen u njen rad i nastanak, osjetio sam da ta priča treba da nastavi dalje. Dramski tekst je sam po sebi bio jako inspirativan za filmski scenario, pa smo u razgovorima tokom godina došli od zaključka da bi se zaista mogao napisati.Ilija Đurović je krenuo prvi i tako je nastao scenario odnosno ideja da od „Soba“ napravimo film. Dakle, nekako se organski desilo, tema je savremena priča u današnjoj Podgorici koja se dotiče nekih marginalizovanih grupa koje žive u našem okruženju, mi se na njih previše ne osvrćemo jer ih doživljavamo problematičnima, a od toga se treba skloniti. Zanimalo me je da vidimo taj milje koji živi ovdje i danas sa nama, a za nas su skoro nevidljivi jer su skrenuti u neki pozadinski plan. Želio sam da vidimo šta se dešava sa mladim ljudima u Podgorici koji zbog određenih okolnosti u kojima su odrasli nemaju šanse da uspiju. To je bila ideja vodilja za nastanak filma „Sobe“. Kad je scenario Ilije Đurovića bio završen, mladi producent Miljan Vučelić je uzeo da vodi projekat zajedno sa kolegom Mirkom Radonjićem, koji je bio reditelj predstave.

Uspjeli smo da obezbijedimo sredstva na javnom konkursu Filmskog centra Crne Gore. Razvijajući projekat dalje, dobili smo i podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, što je bila najveća pojedinačna podrška HAVC-a za neki projekat u Crnoj Gori. Tako imamo i sjajne koproducente iz Zagreba. Prije manje od mjeseca  snimanje je završeno. Sad idemo dalje: montaža, postprodukcija, pa bi dogodine trebalo da bude i premijera. 

Hoće li premijera biti na Filmskom festivalu Herceg Novi?

Nadamo se da će biti tako. Zavisi od toga u kojem periodu ćemo stići da završimo film. Potrudićemo se da to bude do avgusta u Herceg Novome. Produkcija filma, kao i svaka u Crnoj Gori, bila je jako izazovna iako smo išli na jednu vrstu sirovog filma koji ne zahtijeva previše sredstava ili ostaloga što je bilo nemoguće obezbijediti.

„Sobe“ smo snimili sa malo sredstava, ali sa jakom ekipom koja se držala zajedno otkako je projekat pokrenut. Uspjeli da izguramo i snimimo film ovoga ljeta u Podgorici, sa mladim glumcima iz Crne Gore i većinski crnogorskom ekipom. Bilo nam je jako bitno da što više ljudi iz Crne Gore učestvuje i na kreativnom, ali i na tehničkom planu u produkciji filma, kako bismo jedni druge osnaživali da budemo što jači i bolji sektor.

Vaš vizuelni rukopis i ton imaju prepoznatljivu lokalnu atmosferu; kako se to razvijalo od vaših ranih radova do danas? 

Mene Podgorica naprosto ispiriše. Tu sam rođen i cijeli život živim ovdje. Osjećam da fali na filmu malo savremene Podgorice, one koju ja pamtim u posljednjih 30-ak godina. Svoj grad doživljavam vizualno jako zanimljivim; postoji toliko kutaka, uglova, djelova grada, kadrova za koje mi se čini da nisu dovoljno eksploatisani, pokazani i mogu da prezentuju nekakvo pravo lice Podgorice. Ima uglova uz koje prolazimo svaki dan, ali mi se čini da ih ne spoznajemo dovoljno. Nisu to samo turističke mape Podgorice, sve što bi „na prvu“ bilo prepoznatljivo, već postoji živopisan kolorit i arhitektura u Podgorici koja može da se smjesti u kontekste u koje želite. 
Crna Gora mi je važna u izrazu i temama kojima se bavim. Film doživljavam izuzetno intimnim i jednostavno mi je teško od toga da pobjegnem. Želim da se bavim lokalitetom u kojem boravim i najbolje ga poznajem. Možda zvuči kao zona komfora, ali zapravo unutar toga pokušavam sebi da nametnem izazove. 

Što mislite, postoji li neka linija kontinuiteta između generacije koja je stvarala ranih 2000-ih i danas? 

Zbog svega što se u istorijskom kontekstu dešavalo na ovom prostoru u Crnoj Gori, kinematografija '90-ih gotovo je bila stala, pa se vratila ranih 2000-ih i postoji kontinuitet jer upravo ti ljudi koji su počeli tada da stvaraju novu kinematografiju u Crnoj Gori su bili nama, sadašnjoj generaciji, profesori: Nikola Vukčević ili Marija Perović, recimo, kao naši profesori ili asistenti. Prenijeli su nam dosta znanja koje smo mi nadograđivali dalje, u odnosu na njih i njihove estetike. U tom kontekstu, Crna Gora kao brojčano mala u odnosu na ostale evropske zemlje ima nevjerovatan diverzitet u estetskom smislu. Naši autori na ovome polju stvaraju potpuno različite filmove. Nemamo prepoznatljiv talas, da su svi filmovi slični u smislu teme, ideje, onoga što istražuju. Mislim da je ta različitost naša velika vrijednost. 

Vratimo se vama, kao autoru, vašem procesu rada i saradnjama. Kako birate saradnike - glumce i ostale? Kakva vam je atmosfera na setu bitna? Imate li neki ritual i način pripreme prije početka snimanja? Što vas inspiriše izvan filma? 

Najbitnije mi je kod saradnika da pronađem ljude koji su „ideološki“ istomišljenici sa mnom. Ne na drugim nekim poljima, čak je dobro da postoji način da se suprotstavljamo oko rješenja, ali u suštini uvijek želim da pronađem ljude sa kojima mogu da se sporazumijem. Dakle, da možemo na istom nivou da razgovaramo i promišljamo. Zaista je najveća vrijednost, kada pravite film, da se okružite dobrim saradnicima. Mislim da ih ja imam te da u Crnoj Gori ima dosta mladih, kvalitetnih ljudi koji lijepo promišljaju na različitim poljima. Meni je i za ovaj projekat bilo jako bitno da se takvima okružim. Spomenuo sam kolege Mirko Radonjića, Iliju Đurovića, Miljana Vučelića, a tu su i ostali koji su bili važni za kreativni proces: kostimografkinja Lina Leković, scenograf Ognjen Smolović i direktor fotografije Dušan Grubin. 

Važno mi je da se okružim sa puno kreativnih saradnika sa kojima treba da iskreiram, njegujem i razvijam odnos, kako bismo svi došli u istu tačku gledišta kada treba da se odvija projekat.

Ista stvar je i sa glumcima. U projektu „Sobe“ bila je specifična situacija što su nosioci dva glavna lika, odnosno dvije glavne uloge u filmu, mladi glumci koji su takođe igrali te role u predstavi. To je bila olakšavajuća okolnost jer su bili upoznati sa likovima koji će kasnije igrati u filmu. S druge strane, bio je izazov kako da se pozorišni izraz malo promijeni pred kamerom. Na kraju je ipak bolje imati dva glumca koji su upoznati sa biografijom likova, sa podtekstom šta treba da nose njihovi likovi u toj priči. Bilo je mnogo lakše raditi nego inače kada kastingujete ispočetka. Pavle Prelević i Aleksandar Gavranić su zaista naši sjajni mladi glumci. Montaža tek treba da počne, ali po snimljenom sirovom materijalu vjerujem da će snažno nositi priču. 

Prelazimo na Crnogorsku kinoteku; kao direktor, kako vidite odnos publike prema filmskoj baštini? 

To je pitanje vezano za ovo što smo malo prije govorili; kako je, da kolokvijalno kažem, tih nesrećnih ’90-ih godina u Crnoj Gori kinematografija stala, tako se i infrastruktura gasila. 

Svi veliki centri za kulturu u Crnoj Gori su nestajali. Bioskopi u Podgorici su se zatvarali, a publika je gubila interesovanje za odlaske u njih. To se počelo poklapati sa novim tehnologijama i platformama, kao i činjenicom da postajemo sve introvertniji i zatvoreniji, pa gledamo filmove nasamo. Kao država, pokušavamo da se izvučemo iz gubitka navike odlaska u bioskope. Filmski centar Crne Gore u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija prethodnih godina naporno su radili da digitalizuju filmske sale, pa ih je sad već 12 završeno, a u planu je još 5, pa da u Crnoj Gori imamo sve opštine sa tehnološki moderno opremljenim bioskopima u centrima za kulturu. Svojski se trudimo da vratimo publiku u bioskope, pogotovo mlađe generacije koje možda nikada nisu imale osjećaj šta znači odlazak pred velike ekrane u dvoranama. To nije samo vrhunsko iskustvo za koje se mi kao autori potrudimo kako bi publika vidjela film u najsavršenijim uslovima: na velikom platnu i sa dobrim zvukom. Postoji još nešto više - socijalni moment. Odlazak u bioskop je društveni događaj, kolektivno dijeljenje iskustava, odlazak u salu i sjedenje sa 50 ili 100 ljudi koje možda nikada niste vidjeli u životu, dijeljenje iskustava, smijeha, straha ili tuge. To je fantastičan osjećaj koji podstiče čovjeka da doživljava katarzu, što nam je bitno da bismo preživjeli u ovom svijetu. Zato je veliki izazov vratiti gledaoce u bioskop. Publiku je vrlo lako izgubiti, samo ako ne radite kraće vrijeme, onda treba da prođu godine da je vratite. Upravo se mi oko toga jako trudimo. 

Izvinite na digresiji, ali veliko je pitanje ima li danas prosječna porodica dovoljno mogućnosti za takav izlazak: kada zbrojimo cijenu nekoliko ulaznica plus kokice i piće za sve, ispada to popriličan trošak koji često gubi pred ostalim prioritetima. Ljudi su izgubili i/ili nisu spoznali dodanu vrijednost kolektivnog gledanja filma pred filmskim platnom. Osim toga, postali smo komotni i razmaženi jer su nam platforme omogućile da kući gledamo najnoviju produkciju, s pauzama kada poželimo, ležeći u pidžami u udobnosti kauča…

Situacija u Podgorici bila je takva da nismo imali javnih bioskopa, dok sala KIC-a nije digitalizovana. Sada imamo „public cinema“ u Podgorici. Dugo godina imali smo samo komercijalne bioskope i to je sa svim u redu. Doduše, u komercijalnim bioskopima ćete dobijati repertoarski ono što je najzvučnije u svijetu u tom trenutku, a fali nam nekog autorskog umjetničkog sadržaja. Tu je uskočila Crnogorska kinoteka, sa svojom salom i programom kojim nadopunjuje prazan prostor u sada već velikoj Podgorici, sa više zahtjevne publike. Pronašli smo prostor da privučemo ljude da se vrate i pogledaju kako su se filmovi nekada stvarali. Ne nudimo samo blockbuster sadržaje, nego nešto autorsko i zanimljivo. Trudimo se da u našoj sali kreiramo interesantan repertoar koji će biti konstantan tokom cijele godine, kako bi publika stekla naviku da će uvijek naći takav film u Kinoteci, makar dvije-tri projekcije nedjeljno sa pažljivo selektovanim sadržajima. Svake godine imamo različite fokuse u odnosu na događanja u svijetu ili u Crnoj Gori, tako da današnji društveni kontekst dešavanja uvijek uvežemo sa kvalitetnim programom, kako bi to bilo još zanimljivije potencijalnim gledaocima. Naša su vrata otvorena svima, dakle ne naplaćujemo karte, a sala nam je potpuno moderna po najvišim svjetskim standardima udobnosti, slike i zvuka. Vjerna publika svakako dolazi, ali iskoristio bih priliku da pozovem ostale koji nikada nisu bili da nas posjete i uživaju. 

Navodno ste već pri kraju sa digitalizacijom materijala nacionalnog javnog servisa? 

Jesmo, ali uvijek se pronađe novi kontingent u RTCG-u, tako da očekujemo još toga. Nadalje, digitalizacija je jedno, a zatim te materijale uvijek moramo dalje čuvati, nanovo pregledavati, čistiti, održavati. Filmska traka se zasad pokazala kao najbolji nosač. Ono što sigurno znamo je da je živa već sto godina i da materijal zabilježen na njoj prije cijelog vijeka funkcioniše. Dotle sa digitalnim formatima, kada mi digitalizujemo materijal sa starog nosača filmske trake, nismo sigurni koliko on može da stoji na određenoj vrsti diska. Ne znamo kada će se tehnički stvari pokvariti i prestati da rade. Zato smo prinuđeni da stalno migriramo na najnoviji, što iziskuje velike resurse i vrijeme, ali borimo se. 

Što se međunarodne saradnje tiče, baš u arhivskom smislu baštinjenja imamo zanimljiv projekat koji traje već dvije godine. Crnogorska kinoteka participirala je na konkursu Cannes Classics. Dešava se tokom Kanskog filmskog festivala, a tiče se restauracije klasičnih filmova. U projektu smo participirali zajedno sa Jugoslovenskom kinotekom iz Beograda i Bugarskim nacionalnim filmskim arhivom. Te 2023. godine pobijedili smo u Cannesu sa projektom koji se ticao restauracije prve bugarsko-jugoslovenske koprodukcije. Riječ je o film „Kradljivac bresaka“ iz 1956. godine. Spomenuti film restaurirao se cijele lanjske godine i završen je. To je zaista veliki projekat koji će biti prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu braće Limijer u Lionu, jednome od najznačajnijih festivala kad su u pitanju kinotečki, tj. klasični filmovi. Nakon toga, očekuje nas projekcija „Kradljivca bresaka“ u Podgorici.

Koliko je bitno da kinoteka ne bude samo arhiv, već i živi prostor filmske kulture? 

Prebitno je! Crnogorska kinoteka je osnovana 2000. godine. i dugo godina je kuburila je sa prostornim kapacitetima. Nalazili smo se u kancelarijama, pa praktično nismo imali niti pravi prostor za čuvanje filmova, dakle, ni adekvatne depoe, kao ni mogućnost da se prezentujemo. Otkako postoji nova zgrada, tj. rekonstruisana zgrada Doma JNA u koju smo se uselili prije 3-4 godine, zaista imamo ambijent da ga oživimo. Posjedujemo lijep prostor u okviru bioskopskih sala gdje zainteresovani mogu da dolaze i sadržajno provode vrijeme. Uvijek nam je bilo lako animirati publiku treće dobi, ali problem je kako dovesti mlade, što sam već prethodno spomenuo. Sad imamo fantastičnu saradnju tri institucije: Filmskog centra Crne Gore, Crnogorske kinoteke i Akademije dramskih umjetnosti. Studenti dolaze kod nas na prakse, predavanja, filmske projekcije na pravi način, u sali, kako bismo ih privukli da što više ovako provode vrijeme. To je zaista prostor gdje možemo imati kružoke ljudi, koji mogu da se susreću, razgovaraju i dijele zajednička interesovanja u poticajnom prostoru.

Kad biste morali izdvojiti jedan crnogorski film koji zaslužuje da ga publika ponovo otkrije, koji bi bio i zašto? Djelo Živka Nikolića ili neko drugi?

Upravo zbog pozicije na kojoj se nalazim i Crnogorske kinoteke, vratio bih se u prošlost. Naravno, Živko je potpuno bespravno zaboravljen u Crnoj Gori, znamo zašto i kako se sve dešavalo. Međutim, publika ipak zna za njega i dosta ljudi u Crnoj Gori je vidjelo njegove dugometražne igrane filmove. Kada je Živko Nikolić u pitanju, spomenuo bih njegove kratkometražne i dokumentarne filmove koje vjerovatno većina ne zna. Generalno, prije svega spomenuo bih naše autore, koje mlađa generacija sigurno nije gledala, a možda niti moja. Konkretno ću da izvojim jedno ime, Branislava Baneta Bastaća, genijalca koji je iza sebe ostavio vrhunske kratkometražne i dokumentarne filmove. Radi se o specifičnoj vrsti dokumentarno igrane forme. Mi se trudimo da koliko god možemo te filmove prikazujemo u Crnogorskoj kinoteci. Pretpostavljam da se  možda već mogu naći i na platformi javnog servisa MNE Play jer RTCG je vlasnik prava na djela Lovćen filma, za koji je Bastać stvarao, barem do sljedeće reprize njegovih filmova kod nas. 

Kako vidite poziciju crnogorskog filma u regionalnom i evropskom kontekstu danas? 

Mislim da o tome nekako možemo pričati tek od osnivanja Filmskog centra Crne Gore, u kontinuitetu koji smo postigli. Dakle, od 2017. kada smo institucionalno postavili kinematografiju na noge i napravili sistem funkcionisanja. FCCG ne služi samo da kroz javne pozive i konkurse finansira produkcije i filmove, nego da uspostavi kontinuitet prezentovanja crnogorske kinematografije Evropi i svijetu. Kroz ovih osam godina postojanja te institucije zaista se prešao veliki put za tako kratko vrijeme. Osim što smo ušli u evropske tokove na formalan način, kroz učlanjenje u razne organizacije od Eurimaža, Kreativne Evrope - Medije, Savjeta Evrope do ostalih brojnih međunarodnih organizacija, kroz djelovanje FCCG-a je paralelno sa stvaranjem filmova došlo do toga da se u Evropi i šire prepoznaje crnogorska kinematografija. Sad već polako počinjemo da ubiremo rezultate. Naši filmovi počeli su da prolaze na najvećim festivalima u Evropi. Imali smo samo prošlog juna nekoliko filmova na velikom festivalu u Talinu, pa u Roterdamu, prije par godina u Veneciji…

Konkretnije, Ivan Salatić bio je sa jednim filmom u Veneciji, a sa drugim u Roterdamu. Ivan Marinović i Nemanja Bečanović takođe su se predstavili u Talinu gdje je sad i Nikola Vukčević. Uz to, naši projekti u razvoju prije nego što se i snime stižu na razne evropske markete, „workshopove“, radionice. Zaista nas poznaju, žele da nas vide, zanimljivi smo upravo zbog tog diverziteta o kojem smo na početku pričali, da naši autori stvaraju potpuno različite filmove, da Crna Gora ima dosta toga da ponudi u estetskom i u tematskom smislu, što se pokazuje kroz Montenegro Film Rendezvous. Upravo kroz taj program smo dvije godine imali veliki broj ozbiljnih profesionalaca i značajnih ljudi iz evropske kinematografije u Crnoj Gori. Renomirani sineasti nemaju viška vremena za neobavezne posjete, oni su zaista željeli da dođu u Crnu Goru i vide šta mi to ovdje nudimo i radimo te da pokušaju najinteresantnije da nas promovišu u Evropi, a s druge strane da daju savjet kako da se unaprijedimo i budemo što bolji sa tokovima evropskih politika. 

Koliko je po vašem iskustvu sistemska podrška autorima dovoljna i gdje vi vidite prostor za napredak?

Vidim prostor za napredak na isti način na koji sam ga vidio i kad sam bio mlađi ili prije petnaestak godina, a to je da je jednostavno neminovna veća podrška za kulturu u Crnoj Gori. Bilo koja crnogorska vlada mora da daje više za kulturu. To je prvi osnov. Kad je film u pitanju, to je jako specifično, jer osim što je umjetnost, on je i najveća industrija od svih ostalih umjetnosti. Toliko je dostupan svima u svijetu da zaista jeste jedna vrsta biznis industrije. A da bi se film stvorio potrebna su sredstva. Bez toga je gotovo nemoguće imati kontinuiranu kinematografiju. Mogući su izuzeci, ali uopšteno pričano, potrebni su značajni budžeti. Bez finansijskih resursa i javnih poziva FCCG-a mi autori u Crnoj Gori ne bismo mogli stvarati. 

Možda potrebe filmskih radnika treba još malo glasnije prezentirati donosiocima odluka. Recimo, kroz profit koji mogu donijeti kao kreativna industrija. Svjedoci smo da su se posljednjih godina u Crnoj Gori intenzivirala predavanja i tribine s inostranim gostima koji to dobro objašnjavaju.

Tako je, daljnja je šansa za benefit u tom smjeru. Ipak, otkad je osnovan FCCG desilo se mnogo dobroga. Prije je bio incident da se finansira neki film u Crnoj Gori, dok mi sad imamo kontinuirano finansiranje, redovne stabilne konkurse i zna se u kojim tokovima se krećemo. Naša želja da se to podigne još više. Siguran sam da će se to u narednom periodu desiti. Bitno je da smo u startu napravili kontinuitet, tj. znamo da će se svake godine producirati svi filmski žanrovi: animirani, dokumentarni, dugometražni igrani, eksperimentalni. Još jedan zanimljiv aspekt je ono što mi kao zemlja možemo ponuditi, a to je da budemo „film friendly“ destinacija za strane produkcije, za privlačenje stranih investicija, da dolaze stranci i snimaju u Crnoj Gori. Ono što mi nudimo, nema niko u Evropi: takve vrste prirode u tako maloj zemlji, da pokrivamo najljepšu obalu, prekrasne planine, da je sve dostupno na sat vremena jedno od drugoga, da imamo toliki broj sunčanih dana, da smo jednostavno država koja je jako privlačna za strana snimanja i kroz njih za dolazak stranih ekipa, raskošnih produkcija i bogatih budžeta uz koje se mi kao zajednica usvršavamo. Svi ljudi koji rade u sektoru kinematografije dobijaju priliku da se na višem nivou usavrše kroz rad sa tim stranim ekipama. To je velika mogućnost da učimo i budemo bolji generalno kao zemlja, jer kada su veći projekti koji dođu u Crnu Goru u pitanju, nije dovoljno da smo snažni samo kao filmska zajednica, Ministarstvo kulture i Filmski centar, nego i cijela država, vlada, sva ministarstva. Kada dođe moćna produkcija, svi moramo biti uključeni. Dozvolimo da se takvi projekti dese! 

Na čemu želite da radite u budućnosti, bližoj i daljoj? Imate li želju okušati se u žanrovima koje dosad niste istraživali i što biste voljeli da publika ponese iz vaših filmova? 

Ne razmišljam toliko brzo unaprijed. Sada želim da završim ovaj film, ali sigurno ću da se oprobam u nečem novom. Jako mi je zanimljiv pristup dokumentarnom filmu. To je nešto što sam na početku studija pokušavao da radim, a poslije odustao, pa bih u narednom periodu volio da se vratim dokumentarcu. A šta bih volio da publika ponese iz mojih filmova? Dosta nezgodno pitanje. Volio bih da se moji filmovi gledaju za 100 godina, da imaju neku vrstu važnosti i značaja. Ne moraju biti ultrapopularni, ali da će za 100 godina opet neko pogledati taj film i konstatovati kako je bitno da se vidi i da nešto znači. Dakle, da ipak ostane nešto vanvremensko u njima. Neki trag.

 Napomena:  Intervju je ustupljen od strane Filmskog centra Crne Gore. Autorka je Silvija Glavić Grgur.