M.V.

Premijera crnogorskog dokumentarnog filma "Šapat koji čujem" u Beogradu

Kratki dokumentarac "Šapat koji čujem", mladog crnogorskog reditelja Alekse Bujišića, imaće svjetsku premijeru 25. maja u Beogradu, u okviru prestižnog Međunarodog festivala dokumentarnog filma "Beldocs".

1058687

Bujišić (Foto: privatna arhiva )

Ovo ostvarenje nastalo je prema scenariju i u režiji Bujišića, koji je istovremeno i direktor fotografije i montažer dokumentarca. Zajedno sa njim, producent filma je Milan Radulović, asistant režije je Goran Kaluđerović, snimatelj zvuka Andrej Pajković, dok dizajn i miks zvuka potpisuje Ana Grujić.

Bujišić je kazao da je scenario nastao pod mentorstvom reditelja i asistenta na predmetu Dokumentarni film na prvoj godini master studija na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Seada Šabotića.

"Iako je ovo dokumentarni film, on je ipak tražio određenu preciznost i pažljivo praćenje rutine koju smo poznavali i gradili zajedno", istakao je Bujišić.

Uzimajući u obzir žanr ostvarenja, autor je naveo da su pojedinci uključeni u proces nastajanja radili tiho i pažljivo, svjesni da imaju priliku da zabilježe nešto iskreno.

"Uloge su prirodno proizašle iz stvarnog života. Slavka Bujišić, moja baba, i Miluša Ostojić, njena majka. Ovaj film nije igran prema scenariju, nego prema svakodnevici. Njih dvije nijesu 'igrale' u klasičnom smislu, one su živjele, a kamera ih je pratila kroz mene. Taj nivo autentičnosti mi je bio ključan, jer nijesam želio ništa da režiram u njihovom ponašanju, samo da ih zabilježim u njihovom sopstvenom ritmu", poručio je Bujišić.

"Šapat koji čujem" priča je o usamljenosti, prolaznosti i prisustvu onih kojih više nema, ali koji i dalje tiho borave u prostoru.

"Slavka, žena u svojim sedamdesetim, nosi dan po dan, brine o svojoj majci, obavlja iste rituale svakog dana, izmišljajući sebi obaveze da bi vrijeme teklo. To je priča o tišini, o prostorima koji pamte, i o načinu na koji se čovjek, bez velikih riječi, nosi sa gubitkom. U osnovi, to je priča o snazi, ali onoj tihoj, nenametljivoj, koja ne traži da bude prepoznata", pojašnjava Bujišić.

Prema riječima reditelja, važan lik u filmu je i kuća junakinje Bujišić u Pljevljima, u kojoj su kadrovi i nastali.

"U njoj se osjećaju slojevi vremena, prisustva onih kojih više nema, zvukovi starih mašina, prašina koja se taloži na stvarima koje su nekada bile važne. Sve što se vidi u filmu bilo je stvarno, nijesmo ništa premještali, jer sam želio da prostor zadrži autentičnost, i da film diše zajedno sa njim", riječi su Bujišića.

"Šapat koji čujem" jedini je crnogorski predstavnik u okviru ovogodišnjeg Beldocs-a koji će biti održan od 21. do 27. maja.

"Beldocs je festival koji poštuje dokumentarni izraz, i srećan sam što moj film premijerno kreće baš tamo. On nije pravljen da impresionira — već da osjeti, i to što je prepoznat na mjestu kao što je ovaj prestižni festival, znači da ima publike za takve priče. Osjećam zahvalnost, ne samo za selekciju, nego i za prostor da takva vrsta filma može postojati i biti viđena", naglasio je mladi autor.

Aleksa Bujišić trenutno završava master studije i paralelno radi na razvoju nekoliko novih ideja.

"Imam potrebu da nastavim da istražujem prostor, možda kroz dužu formu, možda kroz spoj dokumentarnog i igranog filma. Privlače me male zajednice, zaboravljena mjesta kao i život na ivici svakodnevice; ne zbog egzotike ili dokumentarne atraktivnosti, već zbog načina na koji se u toj tišoj stvarnosti otkrivaju istine koje nam često promiču", zaključio je reditelj.