Priredila: A.J. [ Svetlana Slapšak/Peščanik.net, 23.11.2024. ]

osvrt

Kosta Gavras u Ljubljani

Trideset peti filmski festival Liffe u Ljubljani posvećen je Kosti Gavrasu, jednom od najvećih živih režisera, sa retrospektivom njegovih filmova. Do kraja festivala prikazivaće se izbor njegovih filmova: već sada može se reći da su njegovi filmovi izuzetno privlačni za mlade, ili, još preciznije, da je potreba za filmovima Koste Gavrasa velika, i da svi njegovi filmovi od polovine šezdesetih godina prošlog vijeka pa do danas nijesu izgubili aktuelnost. Naprotiv, izgleda da je većina aktuelnija nego ikad.

Kosta Gavras, sa suprugom Mišel Rej, došao je u Ljubljanu na retrospektivu (9 filmova). Razgovor sa njim vodio se u Kinoteci, pred prepunom salom. Star je 91 godinu, dan ranije imao je lakšu hiruršku intervenciju.

Energičan je, govorljiv, brzo reaguje, ironičan, duhovit, osvojio je publiku već prvom replikom. O svome radu govori jednostavno, jasno, sa neobičnom skromnošću. Za njega, priča je najvažnija: za većinu svojih filmova sam je napisao scenario. Rođen je na najudaljenijem (metaforički) mjestu grčkog svijeta, u selu Lutra Ireas u Arkadiji. Zbog političke opredjeljenosti oca (partizan, ljevičar) nije mogao da studira u Grčkoj, niti u Americi. Otišao je sa 19 godina u Francusku, gdje je školovanje bilo besplatno, i više se nije vratio u Grčku, do 2019. Kad se spomene politički film, odgovara kao iz topa – svaki film je politički. Političko je prije svega gledanje filma, u grupi ljudi, u javnom prostoru, važan je razgovor publike. Navodi antičku tragediju – koja je, kao što znamo, bila dio pozorišta kao ustanove demokratije.

Ne, isti efekat televizija nema, a gledanje filma na telefonu je varvarstvo. Film, drugim riječima, zahtijeva mir, državnu stabilnost, administrativnu uređenost, državni novac, slobodnu publiku, odsustvo cenzure. Gavras je sad već u drugom mandatu direktor francuske Kinoteke. Insistira na tome da nikad nije bilo nemog filma, da je zvuk uvijek bio prisutan. Sam prati tehnički napredak i primjenjuje ga. Srećni direktor, jer troškove Kinoteke pokriva država za 75%, tako da restauracija i digitalizacija nisu problem! Filmove je snimao po cijelom svijetu, ali je postprodukciju uvijek radio u Evropi, gdje je neuporedivo manje opasnosti od cenzure ili miješanja producenta; uostalom, za mnoge njegove filmove je producent bila njegova supruga.

Poslije prvog filma, uspješnog trilera Ubistva u spavaćim kolima (1965), nastavio je sa napetom dramom iz pokreta otpora. Njegov treći film, Z (Živi!, 1969) označio je žanr koji je sam Gavras stvorio – etički, politički, internacionalistički triler. Za taj film dobio je Oskara za strani film i američkog Oskara za montažu, a zatim i većinu evropskih nagrada na festivalima 1970. Scenario je napisan po romanu Vasilisa Vasilikosa sa istim naslovom, koji je objavljen 1967, i obrađuje ključni i tragični događaj novije grčke istorije, ubistvo Grigorisa Lambrakisa, legendarnog pacifiste i zastupnika organizacije koja je predstavljala zabranjene komuniste i socijaliste. Legendarnog, uistinu: bio je ljekar – ginekolog, sportista, aktivista, harizmatični predavač, borac otpora za vrijeme rata. Ubili su ga u Solunu 1963. godine. To je bila priprema za vojnu huntu, koja je zbacila kralja i uvela diktaturu 1967. U filmu se otvara priča o zavjeri i njenom izvođenju, a sve otkriva skromni sudija koji se oslanja samo na pravo.

Film se završava spiskom autora koje je hunta zabranila, počev sa Ajshilom…

Gavras je nastavio filmovima o puču u Čileu protiv Aljendea, o staljinističkom suđenju u Pragu, koje povezuje sa okupacijom Čehoslovačke 1968, o licemjernom stavu Vatikana prema holokaustu, o paramilitarnoj desnici u SAD, o puču u Urugvaju, o ukrajinskim ratnim zločinima, o palestinskom pitanju. Ovaj film (Hana K., 1983) možda najbolje svjedoči o aktualnosti koja traje i traje: Amerikanka, kćerka preživjelih iz holokausta, odlazi u Izrael kao advokatkinja i brani Palestinca koji hoće da dobije nazad svoju kuću, i zato je optužen za terorizam. Prognan u Jemen, Salim se vraća i ponovo je na sudu: njegovo selo je uništeno, a njegova kuća postala je turistička atrakcija u novom naselju ruskih Jevreja. Hani država predlaže kompromis, koji otkriva da je za „odbranu Izraela“ dozvoljeno kršenje zakona, i da je protiv Palestinaca dozvoljeno sve. Edvard Said, veliki filozof kulture i Palestinac, ocijenio je da će film biti aktuelan još dugo vremena…

Kosta Gavras vratio se u Grčku da snimi film o grčkoj ekonomskoj krizi 2015, na osnovu knjige Janisa Varufakisa. Njemačka vlada je, uz saglasnost većine u EU, htjela da „privremeno“ izbaci Grčku iz zajednice. U filmu Odrasli u sobi (2019) Gavras nemilosrdno – i pošteno – prikazuje sav užas eurokratije, ograničenosti, neznanja, nadutosti koja se može proizvesti na takvom mjestu. Finale filma, sarkastični birokratski balet je antologijski: uostalom, filmova o EU praktično nema. Njegov najnoviji film je Zadnji dah, o eutanaziji.

Gavras je snimio nekoliko komedija, i njegov gorki i ironični stav često se pojavljuje i u njegovim ostalim filmovima. U razgovoru u Ljubljani voditelji su htjeli da pokrenu pitanje žanra, palo je čak i poređenje sa špageti-vesternima. No, još prije tridesetak godina su američki kritičari potvrdili da je Gavras izmislio svoj žanr, a mnogi filmski stvaraoci potvrdili su da su ih upravo njegovi filmovi inspirisali. Gavras se oko tih pitanja dobro zabavljao.

Film Z imao je u Beogradu posebnu recepciju. Bila je to godina posle 1968, početak novih oblika represije. U Ljubljani se dogodila i jedna manifestacija solidarnosti sa grčkim narodom pod huntom. U Beogradu se grupa koja je već dobila etiketu „ekstremista“ okupljala popodne u bioskopu „Jadran“ svaki dan na projekciji filma. Gledali smo Z otprilike trideset puta, koliko se prikazivao. Ono što nas je tako zanijelo bio je građanski otpor – studenata, što smo dobro razumjeli, i sa druge strane pravne države i građanskog ponašanja u njoj. Ovo drugo, nimalo revolucionarno, bilo je još fascinantnije, učilo nas je šta je društvena stabilnost, koja ne može bez jednakosti, solidarnosti i mira, a može bez krvi. Diktatorske paralele bile su jasne, ali država tu nije smjela da reaguje kako je htjela. Nisam izdržala da to izložim Gavrasu, koji je bio impresioniran, ali je sa osmjehom dodao i da za to nije odgovoran… O, da je neko odavde imao bar djelić talenta, etičkog stava, hrabrosti, sarkazma da napravi film o ubistvu Zorana Đinđića!

Publika je posle razgovora pokazala da je razumjela Gavrasovu poruku o filmu: razgovor se nastavljao u sali, u holu, na ulici, nismo se mogli rastati. Razumljivo, vidjeli smo prošli vijek u veličanstvenoj kritičkoj perspektivi.

Ostaje još nešto, Gavrasova supruga, koju niko nije intervjuisao. Mišel Rej je novinarka koja je za Evropu otvorila vijetnamski rat. Vijetkongovci su je zarobili i ubrzo pustili. Bila je među prvim novinarima koji su objavili vijest o smrti Če Gevare. U Urugvaju, dok je Kosta snimao Opsadno stanje, oteli su je anarhisti. Objavila je nekoliko ključnih knjiga reportaža, nema kriznog žarišta na kojem nije bila. I ona je važno nasljeđe prošloga vijeka. Takvi ljudi su nam neophodni u strašnoj prvoj četvrtini ovoga.

(Autorka je naučnica, antropološkinja, doktor antičkih studija i univerzitetska profesorka)