OSVRT

"Godar je bio savjest kinematografije"

Odlaskom Žan-Lika Godara, istorija kinematografije se u širem smislu, završava. Za njega su i istorija i film bili centralni — dva pola između kojih su oscilirali njegov život, misao i djelo.

Piše: C.S. Venkitesvaran

Bio je filmski stvaralac koji je vidio, osjetio i promišljao svoj put kroz bioskop, da doživi i razume svijet. Za njega je bioskop bio slika-istorija svijeta, tako da su, na ovaj ili onaj način, svi njegovi filmovi bili o samom bioskopu. Politika je bila centralna u tome. Tako je bila i ideja revolta, otpora i pobune. U svim njegovim djelima može se vidjeti mlad, nemirni, jogunasti buntovnik na djelu, koji razmišlja u i kroz slike, ne samo da osmišljava svijet, već ga i oblikuje kao oblik sjećanja i način djelovanja. Opsesivna i hitna želja da se angažuje sa svijetom – da se slika, zamišlja, podstakne i transformiše – pulsira kroz njegove filmove.

Od celuloida do videa i digitala, njegovo putovanje je bilo dugo i bogato događajima. Tokom svoje karijere, bio je plodan autor i bio je u središtu i radikalne politike i revolucionarne estetike. Iako je rijetko putovao, njegovi filmovi su neprestano i opsesivno putovali širom svijeta, oštro kritikujući imperijalističko/kolonijalno nasqeđe Zapada i držeći se za ruke glasovima i slikama koji su se protiv toga bunili. Čak i kada je većina filmskih stvaralaca njegove generacije pomjerila pozicije i "namestila“ se u predvidljive formate i teme, Godar je nastavio da eksperimentiše sa kinematografskom formom i takođe istrajao na duboko političkim pitanjima o moći i imidžu, estetici i politici, sa kojima je počeo.

Za Godara, bioskop je bio neka vrsta enciklopedije svijeta ili laboratorija života, gdje se sve spaja, dolazi u sukob i dobija određeni politički oblik. Dakle, slobodno je crpio iz svih oblika intelektualnih i estetskih resursa — iz književnosti, filozofije, slikarstva, medija i arhivskih snimaka. Okoreli Ajzenštajnov u njemu ih je sve sastavio da bi bioskop progovorio sa istorijom, i obrnuto. Za njega je sam bioskop bio sirovina i medij za snimanje filmova.

Nikada nije postojao filmski stvaralac koji je bio tako opsesivno samorefleksivan, kako o sebi tako i o svom mediju. Za Godara, slika je bila istina, a misija filma bila je da svjedoči o svom prisustvu i sadašnjosti.

U dugoj i produktivnoj karijeri, Godara u početku vidimo kao oštrog filmskog kritičara, zatim se pretvorio u ikonoboračkog filmskog stvaraoca generacije "Novog talasa2, kao maoistu u grupi Džiga Vertova, a poslednjih decenija kao jednog od najautorefleksivnijih hroničara kinematografije i njegovog vremena. Nijedan drugi filmski stvaralac na svijetu nije se estetski iznova osmislio i nemilosrdno sa strašću pratio radikalnu politiku. Stoga se smatrao "filmskim stvaraocem“.

Ovako ga opisuje Serž Dani, jedan od najboljih filmskih kritičara prošlog vijeka ('Godarov paradoks'): "On nije samo veliki filmski stvaralac, on se ističe u tome što je filmski stvaralac koji očekuje sve od bioskopa, uključujući i 'da bioskop treba da ga oslobodi bioskopa'... On kvari naše kalkulacije i razočarava one koji ga prelako obožavaju, Godar se uvijek kretao, u svakom smislu te reči, unutar filmskog svijeta koji je još dovoljno velik da vam omogući da se krećete i da pokažete svoju nemirnu energiju. On je filozof, naučnik, propovjednik, prosvetitelj, novinar, ali sve to amaterski, on je poslednji (do danas) koji je bio (koherentan) svjedok i (moralna) savjest onoga što se dešava u bioskopu.” Godar je bio savjest kinematografije i njena svijest".

Godar, čija je posvećenost istinitosti slike bila potpuna i koji je smatrao da je filmsko snimanje svjedočanstvo istorije, ima mnogo hitnih i ključnih lekcija da ponudi. Tragači za slikom-istinom i istinom-slikom nastaviće da se vraćaju njegovim djelima, kako da shvate prvi vijek kinematografije kao svjedoka istorije, tako i da traže načine i sredstva da slikaju sledeći.

(Autor je filmski kritičar)