O.Z. [ Agencija CGNews ]

NAGRAĐENI REDITELJ

Žilnik: Moji filmovi često bili na margini

Dobitnik nagrade za životno djelo na Montenegro film festivalu, reditelj Želimir Žilnik iza sebe ima 56 dugometražnih i dokumentarnih filmova, od kojih su mnogi doživjeli svjetski uspjeh, i danas se svrstvaju u najbolje ikada. Specifičnost ovog umjetnika je ta da je malo radnika u kulturi koji mogu da kažu da iza sebe imaju pedesetogodišnji kontinuirani rad, a da pritom u najvećem periodu stvaralaštva budu i na margini. Prepoznavanje njegovog rada stiglo je mnogo godina kasnije, jer su, kako kaže mnogi počeli da koriste njegovu metodologiju rada.

„Gledano od strane publike i medija moji su filmovi često bili na margini , ali ih ja i moja ekipa nismo tako doživljavali. Mi smo prije svega radili filmove koje smo željeli da radimo i zbog toga su često bili u skromnim i nezavisnim produkcijama ali kada ga završimo nas je i taj elemenat radovao više nego da iza sebe imamo nekih dugova“.

Žilnik ističe da nijedan fim nije pokazao javno ako sa njiim nije bio zadovoljan.

„Meni je bilo interesantno kako u pojedinim vremenima ti filmovi ne samo da nisu bili prepoznavani, već su bili primljeni sa odbojnošću. To se dešavalo sa nekim mojim dokumentarnim filmovima, preko Ranih radova do kasnijih stvari, mada kako je vrijeme prolazilo, ukusi su se mijenjali, pa je naš medij postajao mnogo prisutniji i širih dijapazona neko nekada. Metodologija koju sam koristio, a to je metodologija dokumentarnog istraživanja, pa formulisanja priče koja je duboko uronjena u neku realnost, to više nije unikatno. Vi imate danas trećinu filmova i tv produkata tog žanra, tako da je moguće da je to dovelo do ove faze, poslednjih 10 godina gdje imam velike retrospektive po svijetu“.

Odgovarajući na pitanje da li prepoznavanje kvaliteta možda dolazi kasno, obzirom da recimo i Živka Nikolića nijesu toliko voljeli dok je bio živ koliko mu se danas dive i koliko ga veličaju, kaže da je Živka poznavao te da su imali relativno sličnu sudbinu.

„Imam utisak da je on u tom vremenu bio nešto prihvatljiviji, jer je radio komedije i satire koje su popularnije, međutim, ni on ni ja se nismo osjećali ni nezadovoljni, niti željni nekog velikog grljenja i velike publike, jer kad pogledamo šta su bili blokbasteri u našoj kinematografiji, ali i istočnoj Evropi, ipak su to bile te tkz populističke i kič stvari, koje ne samo da ih ne bismo radili, nego bi se osjećali nelagodno da smo ih radili.“

Žilnik ističe da je njegov osvrt unazad kad je riječ o njegovoj kinematografiji upravo ono što je htio.

„To što se danas prepoznaje to nije inicirano od mene, to je prosto pitanje raznih festivala gdje ja ne poznajem ni selektore ni upravne odbore već sa zadovoljstvom putujem sa filmovima, jer srijećem nove prijatelje kao i ovaj put što se desilo. Ne zbog toga što bi neko sad oponašao mene, već zato što sad ovakvih filmova , tih stvarnosnih filmova ima dosta. Toga ima i u zemlji i inostranstvu, ovdje će biti prikazano mojih 10-15 filmova, a šta se desilo i na planu dokumentarnog filma, koji je prava margina, neki od njih su sada po anketama kao najvećim dokumentarnim filmovima ikad“.

Moguće je da se ukus, pa i stil filmskog rada malo mijenja, i sad je u jednom trentuku pogodio nešto što je bila i moja praksa, što ne znači da za 10-15 godina i ovi filmovi ponovo neće biti zaboravljeni, zaključuje Žilnik.