RAĐANJE CRNOGORSKE USTAVNOSTI (5)

B.Vojičić: Ustav da odredi biće i život naroda

Malo je takvih, koji mogu preko visokih glavica raznih mogućih događaja da vide horizont nove budućnosti. Malo je onih, koji umiju te glavice da prijeđu, ne dajući maha strepnji i pesimizmu, da vas ispod vrha glavice ne survaju na podnožje s kojega ste se počeli penjati, ni suviše maha pretjeranom optimizmu, da vas u brzini ne zamahne s onu stranu i ne baci u ponor, koji se ne vidi, tumači „Ustavnost“.

Пише: Види све колумне

U želji da edukuju crnogorske državljane o novom sistemu vlasti, “Ustavnost” ( br.39, od 28. septembra 1906) objavljuje tekst  u kome su detaljno objašnjeni osnovni principi ustavnosti i državnog uređenja. Najprije se kaže da čovjek po prirodi teži redu i poretku. Taj je red pravo koje može da bude: građansko, političko, ekonomsko i međunarodno. Svako ima dužnost da se saobražava pravu. Pravo je izraz reda i poretka, a red i poredak se ne mogu zamisliti bez države. Država ima zadatak: brigu o zajedničkim potrebama svojih članova. Zajemčavajući red radi blagostanja sviju, država štiti pravo sviju. Da bi ovo pravo imalo silu prema svakome, država treba da ima vlast koja će moći u svako doba spriječiti svačiju samovolju. Napredak naroda stvorio je potrebu, da se ,s jedne strane, ograniči zloupotreba autokratske vlasti, s druge strane, da se, prema sposobnosti, dade svima pravo na vršenje vlasti, pošto u tome leži jemstvo, da će odista biti spriječena svačija samovolja, jer svi sve vide. Tu je početak ustavne monarhije.

U tekstu se kaže da napredak jednog naroda zavisi u mnogome od oblika vladavine, kojim mu se ujemčava njegova sloboda i stvara mu blagostanje. Pod slobodom se obično razumije pravo: misliti i misao iskazivati kako ko hoće i umije u svrhu čovječanstva. Uži pojam slobode: izabrati sebi zanimanje, raditi gdje i kako ko hoće, udruživati se kupovati i prodavati. Riječ blagostanje je isto što i sloboda uz svestrano intelektualno i moralno obrazovanje naroda. Samo obrazovan čovjek je slobodan, a obrazovanje njegovo svodi se u glavnom na to da se fizičkoj sili stavi nasuprot sila prava, pravde, zakona. Ustav treba da odredi biće i život naroda; on naređuje kakao se državom upravlja. Ustav je osnovni zakon koji čini podjelu između prava i dužnosti. Sve državne vlasti moraju da se vrše samo po odredbama Ustava.

U tekstu se detaljno objašnjavaju i najvažnije ustavne odredbe, prava i obaveze vladara, naroda i državne vlasti, kao i slobode i prava koje Ustav daje. Za vladara se kaže da on po Ustavu ima sva prava državne vlasti (čl.2.); ima pravo zakonodavne vlasti (u zajednici s Skupštinom čl. 30); pravo sudske vlasti (čl.142); ima pravo izvršne vlasti (čl. 8). Vladalac ima još i ova prava: ne može biti tužen; neodgovoran je za sve ono što se po Ustavu i zakonima čini u njegovo ime; ni jedan zakon ne može da važi dok ga on ne potvrdi; samo on ima pravo objave rata i zaključivanja mira; samo on daje ordene, titule, i druga odličja;  samo on ima pravo amnestije; samo on saziva Narodnu Skupštinu; samo on postavlja ministre; civilna lista ne može se smanjiti bez njegova pristanak.

Iz ovih prava proističu i dužnosti vladaočeve. Njih Ustav ni jednim svojim članom silom pozitivnog zakona ne nameće vladaocu, ali ih nameće silom moralnog zakona. Moralni zakon obavezuje vladaoca da ne dopusti da se ma što nezakonito izvrši u njegovo ime; da uskraćivanjem svog potpisa spriječi sve ono što bi, po njegovom dubokom uvjerenju, moglo nanijeti štetu opštim interesima; da motri na izricanje pravde, koja se vrši u njegovo ime; da svojim savjetom i iskustvom, ne utičući protivno Ustavu u tok državnih poslova, potpomaže opšti napredak; da se protivno Ustavu, ne miješa u državne poslove; da svojom odredbom ne zaustavlja Ustav u svojoj cjelini ili pojedinim dijelovima; da ne utiče na rad sudske, zakonodavne i izvršne vlasti; i ima dužnost da podnese predlog da se što u Ustavu dopuni i izmijeni, ako je uvjeren da će od te dopune ili izmjene biti koristi za slobodu i napredak naroda.

U tekstu se navodi da Ustav daje pravo narodu da preko Narodnog Predstavništva i vlade, koju predstavlja vladalac, učestvuje u zakonodavnoj vlasti; da slobodno po odredbama zakona bira poslanike; i da ni jedan pojedinac, ako nije saslušan, ne može biti osuđen. Predstavljajući narod Narodna Skupština ima pravo: da donese zakone; da odobrava državne izdatke; da čini istragu u čisto administrativnim poslovima; da optužuje ministre; da traži obavještenja od ministara iz kruga rada zakonodavne, sudske i izvršne vlasti.Narodna Skupština nema pravo: da obustavlja zakon, koji već postoji, bez pristanka vladaočevog; da uzima na odgovornost vladaoca; da vrši sudsku i administrativnu vlast, t.j. ne smije nikome da sudi ili lišava slobode; i da novim zakonom oduzima prava, ranijim zakonom stečena.

Crnogorski Ustav utvrdio je i podjelu vlasti na: zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Zakonodavnu vlast vrši Narodna Skupština sa Knjazom. Sudsku vlast smiju da vrše samo sudovi, i to samo po zakonu, a ne po ubjeđenju. Administrativnu vlast vrše: Vlada, Državni Savjet i Glavna Kontrola sa svima njihovim organima. Pravo suđenja u administrativnim sporovima ima samo Državni Savjet.Postoje još, kao dio administrativnih i sudskih vlasti, i crkvene vlasti. Sudske crkvene vlasti izriču u ime Knjaževo pravdu na osnovu zakona i uredba dotične vjeroispovjesti, ili na osnovu zakona o crkvenim vlastima. Administrativne sporove crkvenih vlasti rješava Ministar, a presuđuje Državni Savjet.

Što se podanika tiče, za njih se kaže da  imaju dužnost: da plaćaju daciju i porezu; da služe vojsku; da se pokoravaju zakonima i naredbama vlasti, koje su donesene na osnovu zakona. Pred zakonom svi su državljani jednaki, počev od vladaoca, do najsirotnijeg podanika (čl. 196). Lična sloboda je svakome ujemčena. Bez presude sudske ili izvršne vlasti, izrečene na osnovu zakona, niko ne može biti lišen slobode. Narodni poslanik može biti lišen slobode samo ako se uhvati na krivičnom djelu, ma u to vrijeme i bila na okupu Skupština (čl. 99). Svojina je nepovrediva (čl. 206), ali se u korist države ili javne potrebe  po propisima zakona uz naknadu pravo svojine može ograničiti (čl. 207). Stan je nepovrediv, izuzevši slučaj, kada krivac, koga hvata vlast, umakne i skloni se u čiji stan. Svi državljani imaju pravo žaliti sa svima vlastima, dakle i vladaocu i Skupštini, kao oličenju državne vlasti (čl. 214)

U tekstu je objašnjen i djelokrug rada i nadležnosti Narodne skupštine. Narodna Skupština radi samo ono što joj je Ustavom određeno i ono, što bi joj knjaz preko vlade naročito uputio. Osim specijalnog zakonskog projekta, Skupštini se mora uputiti na odobrenje i svaki trgovinski ugovor sa stranom državom (čl. 7), kao i sve ono što iziskuje kakvo plaćanje iz državne kase (penzije, nagrade, apanaže) ili izmjenu zemaljskih zakona, kojima se ograničavaju javna i privatna prava državljana (čl. 165). I Narodna Skupština i njeni članovi neodgovorni su za svoj rad po pozitivnim zakonima. Poslanik ne može da bude uzet na odgovornost ni po kojem zakonu za ono što po poslovniku govori (čl. 97), ali je odgovoran po moralnom zakonu. Rđav rad Skupštine i njenih članova, isto tako kao rđav rad vladaoca ne može da se izvuče ispod moralne odgovornosti.

Poslanik: ne može biti iz Skupštine pozvan na odgovor ni pred kakvu sudsku i izvršnu vlast bez odobrenja Skupštine. Skupština može, u tom slučaju, da traži akta o postojanju djela krivice, ali ne smije da se upušta u ocjenjivanje djela.Državno imanje se ne može založiti ili otuđiti samo s odobrenjem Narodne Skupštine (čl. 164). Ustav ni u jednom svom članu nije izrekom predvidio pravo Narodne Skupštine, da može ministre interpelisati. On daje poslanicima samo pravo traženja potrebnih  objašnjenje (čl. 80) od ministara ili njihovih povjerenika u Skupštine. Interpelacija je političko pravo Narodne Skupštine; traženje objašnjenja je pravo kontrole pod radom svih državnih vlasti. Intrpelacija je sredstvo koje Narodna Skupština upotrebljava za uspješniju političku borbu s ostalim dijelovima državne vlasti; objašnjenje je sredstvo kojim se Narodna Skupština može da koristi, ako hoće da vrši blagotvornu dužnost kontrole. Interpelacija može da bude krajnji cilj i bezrazložno rušenje postojećeg reda odnosa; objašnjenje nema nikakav drugi zadatak do da potpomogne opšti savjesan rad.

Na kraju teksta o ustavnom sistemu, objašnjava se i položaj ustavnog vladaoca. Ustavni vladalac, prema crnogorskom ustavu, oličenje je i sastavni dio državne vlasti. Bez sporazuma sa ostalim dijelovima državne vlasti, nema pravo ni na kakvu neodgovornu funkciju vlasti, osim davanja odličja i pomilovanja. Ali, i bez njegovog pristanka, zakonodavna vlast apsolutno ne može izvršiti svoju volju, dok sudska vlast po formi sa svim, a administrativna vlast u nekoliko vrši svoje funkcije bez njegovog pristanka. U ustavnoj monarhiji niko nema apsolutnu državnu vlast: ni vladalac, ni vlada, ni Narodna Skupština. Sve tri vlasti imaju pravo da vrše svoju vlast saobraznu zakonu, ali i dužnost, da jedna drugu kontrolišu. Vladalac je dužan da volju vladine administrativne i skupštinske zakonodavne vlasti upućuje uskraćivanjem potpisa u granice zakona i Ustava. Istu dužnost ima prema vladaocu vlada, odnosno Narodna Skupština preko vlade, ili narod preko Skupštine i vlade.Vladalac ustavne države, kad iznad svoje volje stavlja volju Ustava i zakona, ujemčava opšte prvo i potpomaže napredak radi opšteg blagostanja.Želi li vladalac ustavne monarhije da razumije svoj zadatak i da svoju volju saobrazi pravu sviju, treba: da je prožet zakonitošću; da  poznaje i razumije sve zakone svoje zemlje; da je znanjem duha zakona iznad sviju, nad kojima po Ustavu i zakonu vrši kontrolu; da je riješen čuvati Ustav i zakone od svačijih napada, jer će se samo onda svako saobražavati pravu; da korača sa duhom vremena, skupljajući u sebi sve umne tekovine ljudskog duha.