Vlatko Simunović

Stadionska groznica

Kad god nas pjesmom i pričama podsjete da smo mrijet naviknuti za slobodu ne bi smo smjeli zaboraviti da ima ljudi čija je najdublja naslada robovanje mržnji. Ljude koji su smisao života pronašli u mentalnom sadizmu i želji da se povrijede i unize bespomoćni. Intenzivna ali jako bučna manjina.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

FABRIČKA PODEŠAVANJA

Mržnja ubija grđe od promaje i vraća manitu čeljad na fabrička podešavanja. Slušali smo kroz cio novembar remiks starih plemenskih mantri. Hrvatski navijači urlali su “Ubij Srbina”. Desetak dana ranije naši braniči žene i đeteta predali su akreditive sa zahtjevom da se Turci izbace sa Zabjela. Skandirali su “Ubij Turčina”. Potom je na meni krvožedne gomile stavljen snimak maloljetnica koje se u napuštenoj zgradi tuku dok čopor sitnih zvijeri to snima i ponižava nesretnice.

Neka nevidljiva ruka instalira novu metu i ikonografiju, DNK profil stvorenja koje urla pod maskama je zamjenjiv, ali su kalibar i cijev kojoj gledamo u usta uvijek identični. Nije nikom potrebna prevelika pamet da bi razumjeli otkud atavizmi i izlivi mržnje dolaze. Neko lakomislen i površan to može pripisavati adrenalinskim groznicama žestokih momaka. Neko ko je bistar i načitan reći će vam da to puca gnojni čir i prosipa talog  pod pokožicom starih rana gdje se glib taloži.

Kad njegujete kulturu trpanja svog đubreta pod tepih život vam ga zna izmaći ćilim pod nogama. Mentalna okrutnost. To je praxis Crne Gore.

AJFON 5

Naši grupni identiteti su kao onaj Ajfon 5. Izdržljiva stvarčica ali uvijek se vezuje uz napukli ekran. Vreća političke histerije, šaka ekonomskih jada, bure baruta, fitilj, upaljač i dušmanin u komšiluku. S takvim “softverskim rješenjima”, što očekujete od hardverskog kompletića? Sva ukusno dizajnirana vanjštima lako se prospe u sitnu prašinu.

Sirot čovjek nema načina i volje da nabavi nov uređaj. S onom svojom starudijom vuca po svijetu i pažljivo sklanjaju od  pogleda “sokoćelo” koje sve rjeđe reaguje na dodir.

Sav inženjering s politički važnih adresa, sve prosvetiteljske misije medijskih kuća, građanskih aktivista, svi vapaji akademske zajednice, sve ambicije da se aktivira taj naš raskomadani identitet, efikasni su taman koliko i čišćenje od prljavštine, stavljanje zaštitnih folija i suve materije na ekran blaženopočivšeg Ajfona 5, čije aplikacije nijesu ažurirane i ne reaguju.

VIRUS

S maglom u sebi i bez sebe ljudi se sladostrastno definišu kroz ono što ne bi smjeli/htjeli biti. Stara škola.

Adrenalinski boost na tribinama ili društvena katarza na portalima gdje administratori tolerišu i podrižu mržnju nijesu kraj. To je početak priče. Nije mržnja slijepo kuče koja pokupiš u šumi kad kreneš da bereš trnjine, pa ga udomiš i hraniš a o Đurđevdanu shvatiš da si gajio hijenu.

Mržnja je podmukli virus. Ima nešto o tome u Anatomiji ljudske destruktivnosti, kod Eriha Froma. Mržnja se pojavi kad sve ostalo pukne. Najgore je kad se psihološka rana poklopi s tacnom na kojoj serviraju imenik krivaca. Da se vratim na virus. Upala i zapaljenje pojave se kad opada imunitet.

Agresija klija iz inferiornosti. Kad je duša u panici traži način da se zaštiti. Tamo gdje ima narcizma tu je fragilno.

MI I MRŽNJA

Zamislite onu pokretnu traku i na njoj torbe. U jednoj od njih je mržnja. Svi smo mi putnici na letu gdje se lista putnika godinama ne mijenja. Na izlasku neko drugi pokupi torbu i iz nje pitanje, osmjeh, gest. Tako svaki od putnika formira svoj instrumentarij mentalnog sadizma. Na sljedećem ukrcavanju vraća torbu sa ostatkom. Posada koja brine o prtljagu dopuni potrošeni sadržaj. Ljudi su solidno opremljeni da se tamane kao žuti mravi. Sve započne velikim riječima. U principu, brani se čast.

Do nanas, na ulici, na tribinama upotrijebljene su samo riječi. Ne zavaravajmo se! Riječi čovjek može koristiti kako hoće, ali kad čuješ “Ubij Turčina” a na stadionu “Ubij Srbina”, niko ne bi smio reći da ne zna što je čuo.

I nije poenta da se osude riječi. Poenta je da se bestijalnosti objasne, da razumijemo kako počinju, čime se hrane i zašto se vraćaju.

Ako čovjek krajnost smrti adresira drugom čovjeku na račun njegove etničke pripadnosti, ne bi smio računati da se poklič mržnje među nama može društveno ukorijeniti.

Kad budale na to smiju računati sistem liječi simptome a ne pobude.

Sjetite se priče o avionu u kom smo svi skupa na stalnom letu? Kad zadimi mržnja, to je znak da to u kabini nešto petljaju piloti.