Lidija Glišić

Klimatska nepravda – čiji je otisak veći?

Ugljenični otisak je lični pečat koji svako od nas ostavlja za sobom. To je mjera kojom pratimo koliko „tragova“ ostavljamo na planeti potrošnjom energije, hrane, transportom, odjećom, digitalnim aktivnostima. Ali, dok se mučimo da preračunamo koliko ugljen-dioksida emituje naša šoljica kafe, naftne korporacije i industrijski giganti troše milijarde da prikriju sopstveni trag.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Ne treba nam naročita detektivska moć da bismo ispratili njihove tragove i shvatili da 70% otisaka ostavljaju upravo najveće svjetske kompanije. Istovremeno, ovaj klimatski teret nije raspoređen po principu pravde, već po principu moći.

Da živite u Francuskoj, za zamjenu patenta na pantalonama, flekicu na štikli ili otpalu dugmad na košulji dobili biste od države povraćaj od šest do dvadeset pet eura na ime troškova popravljanja obuće i odjeće kod krojača i obućara koji su se pridružili ovom programu francuske vlade. Cilj je, u ovom vremenu ubrzane potrošnje, smanjiti ogromne količine tekstilnog otpada koji u ovoj zemlji mode dostiže čak 700 hiljada tona godišnje. Nevjerovatan je i podatak da modna industrija proizvodi više štetnih isparenja od avio i pomorskog saobraćaja zajedno!

Ali, da li smo mi rješenje krize? Hoće li to što ugasimo sijalicu, ne bacimo stari hljeb ili, poput Francuza, popravimo flekicu na potpetici, zaista doprinijeti smanjenju opšteg otiska na planeti? Dejvid Mekej smatra da neće: „ako svako doprinese malo – onda ćemo i postići malo“. On upozorava da će apeli i kampanje za smanjenje našeg „malog otiska“ u drugi plan baciti potrebu za sistemskim i radikalnim promjenama tržišta i tehnologije onih najodgovornijih za klimatske promjene.

A oni se već decenijama igraju klimatske diplomatije. Prvo su u Kjotu, Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski zagađivač, odbile da potpišu obavezujuće smanjenje štetnih emisija, pravdavajući se da bi to ugrozilo njihovu ekonomiju. Kada je 2015. godine u Parizu konačno postignut istorijski dogovor, SAD su ga ubrzo napustile, pa se ponovo vratile, ali bez suštinske promjene ponašanja. To poigravanje jedne supersile opstankom zajedničke nam planete, simbol je licemjerja globalne politike.

Države koje su se obogatile na industrijskoj revoluciji i kao kolonijalne sile iscrpile daleke zemlje i njihove resurse, danas drže motivacione govore o zajedničkoj brizi siromašnom jugu. A upravo ta područja najviše trpe posljedice poplava, suša, požara, gladi. Da li je onda odgovornost svih podjednaka i djeljiva između stanovnika SAD i Evrope koji emituje oko 14 tona CO₂ godišnje i onog u Africi koji jedva „dobaci“ do tone?

Nejednakost i nepravda nijesu ništa novo – one su, poput dubokih bora, utisnute u lice ove planete. Dok bogati novcem kupuju iluziju održivosti – solarne panele, električne automobile, „zelene“ brendove – siromašnima ostaje samo planeta iscrpljena i zagađena od ovih velikih koji danas u svemiru pokušavaju da nađu novo mjesto za život. Vjerujem, po istim surovim pravilima i kolonijalnim običajima. Upravo zato je suvišno jedno logično pitanje: zašto svoje bogatstvo ne ulože u popravku ove naše planete koja se već pokazala dobrom za život, umjesto što se utrkuju da sebi i drugima podjednako bogatima pronađu novu?

Planeta Zemlja danas liči na onaj zajednički pašnjak o kojem je pisao Garet Hardin — prostor u kojem svi tražimo još malo koristi, još malo rasta, još malo profita, ne pitajući se šta će ostati kada trava nestane. To je tragedija zajedničkog dobra: ako ja ne izgradim fabriku, izgradiće komšija. Ako ja ne crpim naftu, neko drugi hoće. I tako, u beskrajnoj trci za prednošću, nestaje ono što svima pripada – vazduh, voda, zemljište i povoljna klima.

Kad kažem svima, mislim i na generacije koje će nas upoznati upravo po otisku koji im ostavimo.