Nataša Novović

Nebo nema miljenike

Premijer Milojko Spajić ukazao se prošle sedmice na Premijerskom satu u Skupštini Crne Gore. Zbog burne rasprave u vezi sa imigrantima, gotovo neprimjetno su prošla poslanička pitanja o životnom standardu.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Premijer je na pitanje – kako da se živi – odgovorio otprilike: sve će biti bolje kad uđemo u Evropsku uniju. A to će, prema vrlo optimističnim najavama, biti 2028. Do tada ćemo kako nam glava zna. Vježbali smo.

U istoj raspravi problematizovano je pitanje ko i kako računa koliko košta potrošačka korpa. I bez sindikata i bez Uprave za statistiku, svako ko vodi domaćinstvo može da sračuna. Ako nemate svoj stan, kirija ili rata za kredit iznosi oko 400 eura. Struja, ako je ne koristite za grijanje, dođe do 50. Ako ste u Podgorici ili na primorju, zimi vam za grijanje treba između 100 i 150 eura, a ljeti za hlađenje oko 80.

Bezobrazno skupi internet paketi stigli su blizu 50 eura. Voda i komunalije – minimum 20. Kad se sve presabere, za plaćanje osnovnih potreba ode vam blizu dvije trećine prosječne plate, koja iznosi nešto preko 1.000 eura. Za hranu, odjeću, obuću, ne daj Bože neku knjigu ili odlazak u bioskop, ostaje vam 250 do 300 eura. Glavica kiselog kupusa na pijaci košta osam eura. Nešto su bolje prilike kod onih koji nemaju troškove stanarine ili kredita.

Istina, živjeli smo i gore. Ali nonšalanciju sa kojom predstavnici vlasti govore o životnom standardu ponekad je teško podnijeti. „Evropa sad“ jeste ozbiljno pomogla, ali ovo „sad“ je već postalo – poodavno.

U međuvremenu je formirana radna grupa koju čine predstavnici proizvođača, maloprodaje i veleprodaje, kao i Privredne komore Crne Gore, dok sve to koordinira Ministarstvo ekonomskog razvoja. Prave listu proizvoda čije će cijene biti limitirane.

"Zadatak radne grupe je da, kroz partnerski pristup i uz saglasnost učesnika, pripremi predlog odluke koji će već naredne nedjelje biti upućen Vladi Crne Gore na razmatranje", saopšteno je iz Ministarstva prošle sedmice.

Potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, Nik Đeljošaj, objasnio je nakon sastanka sa predstavnicima privrede – proizvođačima, maloprodajom i veleprodajom iz prehrambene industrije – da su postigli dogovor o pripremi liste proizvoda čije će cijene biti limitirane, sa posebnim fokusom na domaću proizvodnju. Ulazi li u taj fokus ono mlijeko što se prosipa?

Đeljošaj je istakao da je najvažnija poruka sastanka da će se sva rješenja zasnivati na partnerstvu i dijalogu, a ne na jednostranom nametanju mjera. Dodao je da su svi učesnici saglasni da je neophodno obezbijediti dio osnovnih prehrambenih proizvoda sa ograničenom cijenom, kako bi se zaštitile najugroženije kategorije stanovništva i očuvala stabilnost tržišta.

Partnerstvo i dijalog su divne stvari. Za razliku od trgovačkih marži kod nas. Koliko puta smo do sada vidjeli tri puta jeftinije proizvode iz zemalja koje imaju tri puta veće plate? Odlično je ako imate koga da vam, na primjer, donese maslinovo ulje iz Italije. Ako nemate, na vama će naši trgovci najmanje duplo zaraditi. Nije moguće da Vlada tu baš ništa ne može da uradi, osim da čeka da se trgovci smiluju. Onoliko koliko neće ugroziti njihove ogromne profite.

Naravno, tačna je i ona priča da su u ovoj zemlji kafane stalno pune, da često izgleda kao da ovo nije zemlja u kojoj veliki broj ljudi prebrojava pare za kupovinu tri kila paprika. Tu je najčešće riječ o pozlatoj disciplini presipanja iz šupljeg u prazno. To je onaj dojč koji se pije po dva sata. Tu su i oni koji primaju znatno veće plate od prosječnih i „izvlače“ nam prosjek, i, naravno, oni koji nešto švercuju – od državnih dnevnica do kokaina i sličnih praškova.

Jer, ponovo, od prosječne plate u Crnoj Gori se teško živi.

A tamo gdje se teško živi – ljudi ne žele da žive. Ako ikako mogu, odlaze.

"U toku prošle godine zabilježili smo najmanji broj rađanja otkako pratimo podatke vitalne statistike", kazala je ovih dana medijima v. d. generalne direktorice u Direktoratu za demografiju, Mileva Brajušković Popović.

„Podatak koji zaista zabrinjava – negdje od 2018. godine naovamo, u svim istraživanjima od 30 do 50 odsto mladih izražava želju da ode iz naše države. Kao razloge, osim ekonomskih, navode i nepovjerenje u institucije, korupciju, stvaranje vjerskih, nacionalnih i političkih tenzija, te dubok jaz između bogatih i siromašnih“, kazala je Brajušković Popović.

Ako ćemo pošteno, i bogatije i pametnije zemlje teško rješavaju demografske probleme. Naš problem je što se ne vidi da ih uopšte pokušavamo riješiti. Mlade ljude koji žive na selu gledamo kao rijetku vrstu. U gradu su često konobari ili prodavačice u butiku – za male pare. Ako rade u nekom od trgovačkih lanaca sa kojima Vlada pregovara kao da gazi po pamuku, plate su još manje.

Sve je to lijepo sa kriptovalutama i informatičkim biznisima, ali ima nešto i u staroj dobroj proizvodnji. Pošto nemamo ni jedno ni drugo, nebo je naša jedina nada. Pašće kiša – pa ćemo imati struje za prodaju, ugrijaće – pa će doći turisti, pašće snijeg – pa ćemo imati zimski turizam.

Samo, odavno je napisano da nebo nema miljenike.