Vlatko Simunović

Bistriji ili tuplji - čovjek biva kad...

Da li čovjek oblikuje sebe, ili ga oblikuju okolnosti koje ne bira? U eri skrolovanja i instant mudrosti iz Reelsa, to je krajnje praktično pitanje. U svijetu koji s bijesom i bukom proizvodi tupost, bistrina postaje luksuz. Neljudskim stvarima uznemiren, svijet se razbrbljao o savršeno sporednim detaljima. Koliko još možemo misliti?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

SJEMENKE U NEPLODNOJ ZEMLJI

Bio sam mlad i bilo je ljeto. U vrbaku kraj rijeke gdje su znali da navrate studenti pronašao sam tri netaknute knjige iz Izabranih djela Miroslava Krleže: Djetinjstvo i drugi zapisi, Eseji VI i Hrvatski bog Mars.
Njegove rečenice — guste, misaono teške, ali ritmički jasne — obilježile su me.
Cijelu sam mladost pokušavao podražavati Krležin ton, nesvjestan da se od njega ne uči stil, nego stav. Do danas me prati njegova leksika i ambicija da balansiram između filozofije i književnosti. To sjeme sam, međutim, posadio u neplodnu zemlju. Znam pisati, ali sve manje znam zašto pišem. Svaka rečenica svjedoči koliko mislim, a ne kako mislim. Tu se ni formalno ni pravno ne može učiniti ništa.
Zamisliti se može samo ono što postoji — a mi sve rjeđe postojimo. Postoje informisani, ali površni. Svijetliti znači misliti. 

Zamislite osobu koja svakog dana provodi sate na društvenim mrežama. Mozak joj se prilagođava kratkim formama i stalnoj promjeni. Pažnja se rastače, misao se skraćuje.
Informisan, ali površan — to je današnji čovjek. I ja sam taj čovjek.

Nedavno sam pročitao da je svako treće dijete u Crnoj Gori siromašno. Zadržao sam se na toj informaciji trideset sekundi. Zatim me prekrilo sjećanje na istraživanje iz perioda Veljega rata: 29 hiljada porodica u Crnoj Gori nije imalo svakodnevni pristup hrani. Danas svi imaju hranu. Ali jedna trećina nas nema više ništa. Nema vremena, nema pažnje. Siromaštvo je kulisa. 

ČUVARI BISTRINE

Stabilnost dubokog fokusa je rijetka. To je posljedica procea tupljenje oštrice. Ko to osjeća, taj razumije sječiva duha. Posljednji od onih koji su se borili za bistrinu, a znao sam ih lično, bio je akademik Tonko Marojević. Počelo je s jedniom razgovorom za novine a poslije smo na starinski način razmjenjivali dopisnice. Danas me one podsjećaju na godine kada sam čitao knjige, zapisivao ideje, šetao bez telefona. Otišao je u avgustu 2020. Zamolio je svoju gospođu da pusti muziku i pleše.
Ne tvrdim da je Marojević nužno bio pametniji od nekih koje znam. I slikom i pismom Dimitrije Popović materiju destilira do čistog pojma. S onim svojim oblacima pismonošama Dragan Karadžić je prorok. On mišljenje tretira kao moralni događaj. Ali Marojević je imao pečat čuvara prostora za razmišljanje. Možda i Pavle Goranović s tim stvarima dobro stoji.

Bistrina nije samo stvar lične discipline. Ona zavisi i od okruženja. Ako živite u buci i trci, među ljudima kojima su od familije bliže aplikacije — teško je misliti drugačije.Gradovi nas oblikuju, društvo gura, a kultura površnosti umiruje lažnom idejom da je znati sve isto što i sve razumjeti. Ego zauzima mjesto razuma.
Sve vidimo, ali rijetko gledamo. Pažnja se skraćuje. Misao se prekida. Primamo fragmente informacija i nijednu ne procesuiramo do kraja. Kao da svakog jutra započnemo čitati deset knjiga — i nijednu ne završimo. Rezultat?

Ima li među nama onih koji čitaju, uče, istražuju? Ko vježba um kao što drugi vježbaju tijelo?  Vjerujem da postoje tihi, neprimjetni čuvari bistrine — koji se ne boje tišine i ne plaše pitanja. Oni će sačuvati sposobnost da misle.

Mi ostali samo reagujemo. Polako se pretvaramo u profesionalne posmatrače sopstvenog života.

Danas sam tuplji nego što sam bio jučer? Možda. 
Ali, priznaćete — imam odličnu priču o tome.