dr Nikola Banićević

Jesen u Njujorku

Zakopčavao je Trygve Halvdan Lie dugmad na svojoj košulji spremajući se da, kao ministar vanjskih poslova Norveške, prisustvuje Generalnoj skupštini UN. Gledao je u gustu londonsku maglu posmatrajući Westminster Central Hall, gdje će se održati skupština. Vozilo je stiglo, a put do Westminstera bio je kratak, ali dovoljan za buru misli. Na ulazu u hol prišao mu je njegov britanski kolega i prijatelj Anthony Eden i saopštio da će biti izabran za prvog generalnog sekretara UN.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

U nevjerici primio je vijest. Iz njega je progovorila jednostavnost i praktičnost, ali i emocionalnost koje su ga krasile. Skromno i nenametljivo rekao je da tu čast prihvata sa „strahom i nadom”. Big Ben otkucao je 11 časova. Dok su zvona parala maglovito nebo, Lie je tog 1. februara 1946. godine zakoračio na put koji se rjeđe ide. Međunarodna zajednica dobila je čelnog čovjeka kojeg je krasilo umijeće kompromisa, pritiska i praktičnosti.

Izbor Liea bio je tada posljedica kompromisa velikih država, u prvom redu SAD, SSSR i Velike Britanije, ali i NR Kine i Francuske. Nijedna od pomenutih država nije željela da sekretar dolazi iz druge, kako se ne bi stvorio dominantan uticaj. Lie je dolazio iz male neutralne države, što ga je uz njegovo diplomatsko iskustvo činilo prihvatljivim za sve strane. Ovo je ujedno bio i prvi kompromis koji su ključne države tog doba postigle, a rezultirao je praktičnim rješenjem. Kako tada, tako i danas, saglasnost volja i poštovanje dogovora bili su ključni za funkcionisanje međunarodne organizacije UN. Nju čine sve države članice, koje putem međunarodnog mehanizma ugrađuju dio svog suvereniteta u njen legitimitet i snagu. Svaka ima pravo glasa i mogućnost javnog iznošenja stavova. Ovo je čini najsnažnijim međunarodnim subjektom, mjestom razgovora i dogovora svih država svijeta. Kroz svoju dugu istoriju bila je izložena brojnim izazovima, počev od ratova, rješavanja zamrznutih konflikata do zdravstvenih i humanitarnih kriza. Nekada sa više, a nekada sa manje uspjeha nosila se sa njima.

Danas su UN pred novim talasom izazova, koji predvode dva rata u Gazi i Ukrajini. Septembarsko redovno zasijedanje dalo je novu perspektivu međunarodnih odnosa i naslutilo nove tokove u međunarodnoj politici. Plenarnu salu za priznanje Palestine kao države iskoristile su Velika Britanija, Kanada, Australija, Portugal i Francuska, pridruživši se na taj način drugim državama koje čine više od 3/4 od ukupnog broja članica. Ukoliko bi Italija, u kojoj postoji pritisak dijela javnosti za priznanje, i Njemačka to uradile, SAD bi ostale usamljene bez svojih evroatlantskih saveznika. Međutim, SAD izdvaja 22 % od ukupnog iznosa članarine za UN i u tome je, između ostalog, njegova snaga. Eventualna smanjenja u izdvajanjima za različite programe ili povlačenje iz istih značila bi organizacione i finansijske poteškoće za UN. Pored jasno iznesenih razloga za priznanje, države članice na ovaj način pokazuju svoju snagu u evroatlantskom odnosu, dajući do znanja svom prekookeanskom partneru da imaju uticaj u međunarodnim odnosima. Konstatacija da priznanja dolaze kasno i da su deklarativna je tačna, ali i površno gledanje na odnos snaga u međunarodnoj zajednici. Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda Karim A.A. Khan izdao je nalog za hapšenje premijera Izraela Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Galanta, optužujući ih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tokom rata u Gazi, što dokaz snage UN. EU je jasno iznijela stav da države članice potpisnice Rimskog ugovora moraju poštovati odluku Suda. Problem je vidljiv u radu Savjeta bezbjednosti, u kojem države članice imaju pravo veta, što su SAD u konkretnom slučaju do sada koristile. Rat u Gazi definitivno je pokazao da UN imaju i dalje poseban značaj, ali da se organizacija mora reformisati kako bi postala operativnija, a njene odluke imale značajniju snagu praktične primjene.

Trygve Halvdan Lie podnosi ostavku 1952. godine na mjesto generalnog sekretara, iskazujući zabrinutost zbog sposobnosti organizacije da efikasno reaguje na međunarodne krize. U svom posljednjem govoru pred GS izjavio je: „Uvjeravam vas da je sada pravo vrijeme da odem, kako ne bih nanio štetu za UN.“ Sada je pravo vrijeme da se pristupi reformi UN, nezamjenjivog stuba svjetskog mira i bezbjednosti.