Duško Kovačević

Pet godina od promjena i Titov govor u Splitu

Prošle subote navršilo se točno pola decenije od promjene vlasti u Crnoj Gori. Činjenicu da vrijeme leti najbolje osvijestimo koda su jubileji – kada nas broj prohujalih godina ošamari neumitnom prolaznošću. Tako i život proleti…

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Povodom značajnih i već izvikanih datuma, kao što je ovaj, običaj je da se nešto kaže, da se podvuku bilansi, da se uporede dva poretka, iako se sve vrijeme tome govori i piše. S duge strane, na samom početku pitam se – nije li 30. avgust 2020. bio potres više dramatičan nego dubok, koji je izronio pa nestao u nizu ponavljajućih i pogubnih rabota naslijeđenih od tridesetogodišnjeg režima Mila Đukanovića?

Kada govorim o nosiocima trodecenijskog nasljeđa, tu najprije mislim na jedan dio stare opozicije, naravno koja je danas na vlasti. Pri kraju dugih autokratija vlast i opozicija počinju da liče jedna na drugu, kao i bračni partneri koje godinama srećemo sa kesama u prekomoračkim promenadama. Naravno, ne izjednačvam nikada ondašnje režimlije i njihove oponentne u insignijama (ne)djela.

Međutim, u proteklih pet godina ‘nove političke osjećajnosti’, kako je to nekada govorila redateljka i režimska muza Radmila Vojvodić, posebno mi je bilo iritantno uporno pozivanje na Mila Đukanovića i njegov zbačeni Levijatan – kada god je trebalo izbjeći odgovornost pred ličnim i uskostranačkim neuspjehom i diletantizmom. Milo je kriv i kada ih uhvate u korupciji ili nepotizmu, a u tome posebno prednjači jedna partija iz pobjedničke većine.

Ali ako nas inercija moći i htonskih sila starog aparata i danas nakon pet godina ugrožava i uzurpira, onda se postavlja zdravorazumsko i prosto pitanje – ko je zaista pobijedio 30. avgusta 2020? Niko tako dosljedno i ‘argumentovano’ ne diskredituje i ne negira 30. avgust i sve što je on donio kao poličari koji tvrde da nam je i danas za sve kriv Milo Đukanović. Znači li to da mi nemamo ni hrabrosti, ni petlje, ni znanja, ni skoposti da zaštitimo dignitet i suverenost države i njenih institucija? Da li to drugim riječima saopštavamo da vlast nije za nas, da se ne snalazimo najbolje sa dizginama u rukama?

U svibnju 1962. godine Tito je držao čuveni govor u Splitu pred desetinama hiljada ljudi, i taj govor predstavlja centralno mjesto u kritičkom 'leksikonu' socijalističke Jugoslavije. Tito je u prvim rečenicama tirade konstatovao – da se vlast više ne može pravdati objektivnim teškoćama koje je naslijedila od stare države i iz rata koji je bio relativno skoro završen. 'Današnji problemi i posrnuća koja nas sustižu plod su subjektivnih grešaka naših rukovodećih ljudi', zaključuje Tito! Dakle, jedan rigidni i komunistički autokrata, od prije šezdeset i kusur godina, imao je više samokritičke svijesti i moralnosti nego pojedine današnje nazovi demokrate.

Kao što vidite, u tekstu sam podvukao jedan po meni vrlo problematičan fenomen kojem svjedočimo svih pet godina od promjene – ali lično smatram da ima i dosta toga vrijednog i emancipatorskog u vremenu ‘nove klase’. Istakao bih političku nomenklaturu rođenu odmah nakon 30. avgusta, uz sve greške i neizbježne raskole – ali da stanem ovdje jer su me upozorili iz Javnog servisa da ne hvalim previše vlast (ko god da je na vlasti) da ne bi ličili na staru i ideologizovanu uređivačku školu.