Duško Kovačević

Zanat je zlatan

Ljeto je - već kasno i zrelo. Po meni je to najljepši dio ljeta. U suptilnim znacima predosjeća se jesen… U prirodi sve što odlazi, kao i sami dan, nosi sa sobom neki poseban šmek. Ljeto je vrijeme bjekstva, bezbrižnosti i laganih tema, pa i ja u pisanju biram takav izraz. Prošli članak sam posvetio selu i danas nastavljam sličnim tonom – o zanatu i jednom zanatliji.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Konkretno, riječ je o Didu Stanevskom – o reditelju Srđanu Stanojeviću, najpoznatijem po duhovitim i angažovanim video-klipovima u kojima gledamo dogodovštine čuvenih Kumara. Dakle, svi smo upoznati sa Didovim umjetničkim darom, ali malo ko zna da je on vrhunski kućni majstor. Kako se to kaže u narodu – bog mu je dao zlatne ruke, a to je nešto što posebno cijenim kod ljudi.

Od kada sam saznao za taj Didov dar, ali i pasiju, ne zovem kao nekada nepouzdane i 'namazane' majstore. Oduševljava me Didova zanatska vještina, ne samo zbog ušteđenog novca, koji bih podjelio vodoinstalaterima, elekrtičarima i ostalim 'ekspertima', nego lijepo je gledati sa koliko umijeća, sposobnosti, spontanosti i brzine on rješava najkomplikovanije kućne zavrzlame.

On sve zna: da otkloni kamenac iz slavine, popravi brave na vratima, promjeni dio parketa ili brodskog poda koji se nadušio od vlage, popravi bojler iznad sudupere, zamiješa beton i izlije prag ispod vrata... I što je posebno interesantno – nikad ne vrti nepovjerljivo i zabrinuto glavom nad kvarom, kako bi naglasio značaj posla koji ga očekuje. Dido ni u jednoj situaciji ne crnjači. Naprotiv, sve mu je lako, jednostavno i rješivo – prosto uživa u poslu.

S druge strane, još nisam sreo nekoga ko tako dobro i do detalja zna gdje je najbolje kupiti neki poseban i jeftin šaraf, a gdje baštensku garnituru, azijski kamfor (drvo), crijevo za balkon, vještačko zelenilo. Dido do kataloške preciznosti zna šta nude u Kipsu, šta u Cerovu, Okovu, Kaliji, Panonki... Taj čovjek u glavi ima memorijsko skladište za sve te složene i raznorodne kućne elemente, dekorativna i imobilijarna dobra.

U tek podignutoj prelijepoj kući, sa elementima staropodgoričke rustikalnosti, sa kojom se hvali na društvenim mrežama (ponekad preko svake mjere dobrog ukusa) mnogo toga sam je izradio, ugradio, namontirao, postavio, slio, ofarbao, okrečio…

Ali tu se ne završava priča o Didovom nadahnuću kada su u pitanju zanat i zanatske varijacije. Njega zanimaju i komunalno-atmosferske i ulične mreže grada, grad kao koloplet infrastrukture i tehnikalija. Detljno prati faze u izvođenju građevinskih projekata, informisan je o kašnjenu i kvalitetu opštinskih rabota, i odlično mu je poznato koji je trotoar fušerski i diletantski urađen. Ne zanimaju ga blještavilo i estetika novoizgrađenih kvartova – njegovu pažnju privlači ono što je neatraktivno, ali vitalno za gradsko funkcionisanje i kretanje. Dido je tvorac TV formata popularne i odlične gradske emisije Oči Podgorice, koja se već neko vrijeme emituje na Javnom servisu.

Grad se bukvalno mijenja na sedmičnom nivou: niču nova naselja i poluurbani džepovi povezani prečicama i ružnim puteljcima – u Tološima, na Koniku, u Murtovini... Sve gradske četvrti Dido poznaje kao sopstveno dvorište i u njima se snalazi kao skobalj u Morači. Interesantni su ljudi i njihove preokupacije...

Dido je Staropodgoričanin sa Drača: ponašanjem, gegovima, štosevima, stilom govora…, i možda upravo u tome leži njegova predodređenost za zanat – jer duh stare Podgorice prebivao je upravo u autentičnim zanatskim radnjama. Za kraj ću malo izmjeniti Heraklitovu misao –čovjek je najbliži samom sebi kada dosegne ozbiljnost djeteta koje se igra.

Dido je najbliži sebi kada se igra i popravlja česmu, ili sklapa tuš kabinu.