Duško Kovačević

"Seljačina"

Nije nadahnuti i neponovljivi nikšićki pjesnik Miladin Šobić bio prvi koji je napustio studije i okrenuo se okopavanju vinograda, našavši ideal i duševnu harmoniju u seoskim poslovima. Naravno, govorim o Šobićevoj čuvenoj pjesmi Džemper za vinograd.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Baš ovih dana čitam divnu i veoma cijenjenu knjigu rimskog filozofa (stoika) i književnika Seneke – Pisma prijatelju, i ona me potakla da napišem ovaj tekst. Seneka se povukao iz Rima, gdje je bio prvi čovjek u službi cara Nerona, i smjestivši se u udaljenoj provinciji, u jednom poetičnom mediteranskom predjelu, iniciran u poslove oko vinograda, voćanjaka i stočarstva, piše divna pisma o moralu svom prijatelju Luciliju (tadašnjem prokuratoru Sicilije). I ne samo Seneka i Lucilije – mnogi rimski patriciji (aristokratski sloj) živjeli su u divnim selima Lacia i Kampanje, i uz poljoprivredne radove nadahnjivali su se osobito grčkom kulturom i filozofijom.

Zar danas nije isti običaj u savremenom rimskom carstvu – u Sjedinjenim Američkim Državama? Koliko puta smo čuli da u Americi bogata klasa živi na farmama ili rančevima – a sirotinja u velikim gradovima, u velikim džunglama na asfaltu. Slično je i u francuskom stilu življenja, u bajkovitim zaseocima uz polja lavande u Provansi… Upravo je jedan Francuz Žan-Žak Ruso napisao: ‘Kada je čovjek prešao iz prirode (sa sela) u grad – postao je mračan, perverzan i bolestan’. U naprednom i kulturnom svijetu selo je oduvijek bilo, a i danas je, ishodište gospode i elite. Međutim, mi u Crnoj Gori gotovo uvijek smo se stidjeli sela koje nas je podsjećalo na navodnu zaostalost, na neprijatan miris štala, na živinu... na primitivizam. A u stvari to je najveće bogatstvo, i to uviđamo sve jasnije svakim danom.

Ali nismo svi imali taj degutantni odnos prema selu i prema kućama naših predaka. Sjetimo se Branka Kostića, koji je drmao ondašnjom saveznom državom. Ništa mu nije bilo milije no da sa najviše političke i društvene platforme utekne u rodne Rvaše u Riječkoj nahiji i da se udubi u seljačke rabote. I zaista, koliko je oko nas intelektualaca, profesora, političara, umjetnika, ali i srednjih službenika koji su se u drugom dijelu života vratili zavičaju: svom selu i u njemu nekom malom zanatu kojim mu se bavio djed. Taj drugi ili kasniji period čovjekovog života Jung opisuje kao introvertan – sve više smo zagledani u svoju unutrašnjost, a sve manje u svijet i spoljne predstave. Tada se polako zaklanjamo, odlazimo neprimjetno, tražimo pribježište – i to je najčešće stari kraj, uljuljkan pored potoka i jasenove šume.

Postoji jedan vrlo interesantan pojam u grčkoj filozofiji – ataraksija. On označava neuznemirenost i spokoj, ili bolje reći udaljenost od briga, životnih problema i stihija. To je bio ideal mudrih ljudi, pa i pomenutog Seneke i pomenutih stoika, i on se ne postiže intelektualnim pozama i prenemaganjima –postiže se radom na zemlji!

Dakle, Senekina Pisma prijatelju zavela su me najživotnijim poimanjem sela i poljoprivrede, iako je Senekina filozofska i prozna imaginacija dosljedno impresivna i zadivljujuća. Vratio me Seneka u mediteransko djetinjstvo, podsjetio na babu i djeda, na čuvanje krava i rad u baštini u Prijevoru pored Herceg Novog, gdje sam se podigao. Svi se u jednom trenutku vraćamo svojim izvorima...