Lidija Glišić

Poruka u digitalnoj boci – Memento Vitae

Sa kim biste među upokojenim bližnjima najradije još jednom razgovarali? Možda da ih pitate za savjet, da se nasmijete zajedno nekoj samo vama poznatoj šali, ili da ih obradujete nečim što nijeste stigli za vrijeme njihovog života? Meni moji odseljeni dragi ljudi najviše nedostaju u trenucima radosti – kako onim sitnim svakodnevnim, tako i onim važnim životnim koje želim uvijek prvo s njima da podijelim.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

U životu je jedino smrt sigurna. Zato se još od srednjeg vijeka sjećamo upravo te jedino izvjesne činjenice, potvrđene čuvenom latinskom maksimom “memento mori” – “sjeti se smrti”. Ali svaki odlazak nosi u sebi i trag života koji mu je prethodio. Otuda datira i druga maksima, manje poznata, ali podjednako važna: “memento vitae” – „sjeti se života“.

Stare fotografije, dnevnici, audio i video zapisi, predmeti koji su naši bližnji koristili, sve su to poruke u boci koja nam doplovi iz prošlosti, dragocjeni tragovi njihovog prisustva.

Ali šta ako bismo mogli da odemo korak dalje, da osim predmeta i uspomena zamislimo i mogućnost razgovora – da naši bližnji još jednom budu preko puta nas pa da se zapričamo kao nekada.

Projekat “Memento Vitae”

Grupa srpskih stručnjaka za vještačku inteligenciju, IT stručnjaka i psihologa je upravo sa tom idejom pokrenula projekat “Memento Vitae”. Za razliku od globalnih pokušaja da se digitalno „ožive“ preminuli kroz avatare, holograme ili kompleksne modele vještačke inteligencije, ovdje je riječ o nečemu suptilnijem i manje podložnom zloupotrebi. Ovaj projekat ne stvara iluziju vječnog života niti narušava mir pokojnika. Naprotiv, čovjek za života ostavlja trag o sebi – kroz razgovore sa psiholozima i odgovore na niz pitanja. Od tih odgovora kreira se profil vještačke inteligencije koji će potomcima omogućiti da nastave dijalog sa vlasnikom profila i poslije njegove smrti. 

“Mi ne stvaramo osobu, niti zamjenu za nju. Stvaramo profil vještačke inteligencije koji će, na mnogo načina, nalikovati toj osobi u načinu na koji se izražava i kako razmišlja”, objašnjavaju tvorci projekta. Dakle, ne iluzija prisutnosti, već komunikacijski most između generacija.

Ovaj intiman odnos budućeg pokojnika i njegovih potomaka i bližnjih, ogleda se i u tome što vlasnik ovakvog profila unaprijed određuje ko može da mu pristupi.

Ni ova igra vještačke inteligencije nije bez dilema. Da li će potomci zaista razgovarati sa nama ili sa slikom koju smo sami izabrali da ostavimo o sebi? Ako biramo šta ćemo reći, možda ostavljamo idealizovanu verziju sebe, a ne punu istinu. Taj „ja-poslije-mene“ mogao bi postati gotovo literarni lik – ličnost u fragmentima, bez spontanosti i promjena koje nosi vrijeme. Takva komunikacija ne bi bila lažna, ali ni istinita u punom smislu – više dijalog sa onim što smo kreiranjem svojeg AI profila htjeli da prenesemo.

Možda bi se vremenom profili mogli dopunjavati svjedočanstvima drugih – članova porodice, prijatelja, ali i onih koji ne misle o nama sve najbolje. Jer je čovjek možda i više ono što drugi u njemu prepoznaju, vole ili osporavaju, nego što sam o sebi kaže. Tek iz svih ovih perspektiva može nastati cjelovitija, složenija slika jednog života.

Ako je “memento mori” podsjećanje da nas jednoga dana ovdje više neće biti, “memento vitae” nas podsjeća da ne možemo prevariti smrt ali da možemo, sada  zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, ostaviti trag i postati, kako pjeva Stevan Raičković, “niti koje vežu nerođene sa mrtvima.”